Nije me bilo (zbog određenih razloga) nekoliko mjeseci u svijetu blogera. Pokušala sam se vratiti par puta i opet odustala, no sad je tome kraj - definitivno se vraćam. Zašto ne pisat ovdje gdje imam slobodu govora i mogu reći što mislim. Zašto da odustanem od nečega u što sam uložila mnogo truda i vremena jer obožavam pisati samo radi nekih puno manje bitnih stvari. U zadnje sam vrijeme izgubila volju i za slikarstvom i za pisanjem, samo me još ples držao. Ali je vrijeme da i to završi i da se opet uživim u to. Kad na faksu ne ide najbolje, da bar imam nešto u čemu znam da sam dobra. Mada, u zadnje sam vrijeme presretna. Uistinu presretna. Ta moja ogromna sreća traje već gotovo godinu dana.. tako je, riječ je o mom malom o kojem sam vam već pričala.. o čovjeku zbog kojeg sam danas drugačija, i koji svaku minutu tuge pretvara u trostruku minutu sreće. Slušajući sad neke divlje pjesme, opet se u meni budi ono što jesam priznala ja to ili ne.. "umjetnička duša".. želja da radim nešto takvo, nešto što me ispunjava. Dosta mi je toga da samo brinem o faksu, u zadnje sam vrijeme stvarno s tim pretjerala. Išlo mi je predobro, i jedan manji neuspjeh ne smije me obeshrabriti. Ne može uvijek sve biti savršeno. Ali kad imam njega kojeg obožavam kraj sebe, drugo mi ništa nije potrebno i znam da mogu sve što želim samo ne smijem ni u kom slučaju odustajati. Ne znam kako da zahvalim Bogu što mi ga je dao da moj život učini ljepšim. Ne znam kako da mu zahvalim što mi je dao nekoga tko mi je vratio svu volju do života i užasno me promijenio, na bolje nadam se. Stoga, danas opet želim pisati. Ne želim da propadne i ovaj blog na koji sam se dala nagovoriti da ga pišem. Ali s vremenom, uistinu sam ga zavoljela. Sigurno se mnogima činio kao gubitak vremena, no blogeri se međusobno razumijemo i pišemo zato što volimo. Nismo svi isti, ne volimo svi isto, ne zabavlja nas sve jedno te isto. Različiti smo i u različitom uživamo, za različito živimo. Koliko sam ljudi bloganjem upoznala, na ovaj način hrpu prijatelja stekla. I to isto treba cijenit. Žao mi je što sam nestala na tako neko duže vrijeme, istina da nemam puno vremena ali ću se truditi opet oživiti Ples nevjernih godina. Zašto dozvolit da nevjerne godine vladaju našim životima? Zašto ne bismo učinili nešto što nas veseli, zašto svaki dan ne bi učinili bar jednu jedinu stvar za sebe? Zašto ne učiniti svoj život ljepšim? Zaboraviti na probleme koji nas gnjave. Jučer sam bila u komi, danas više nisam. Ne smijem biti. Danas želim samo živjeti.. s mojim malim.. i s vama blogeri moji.. a kad sam vidjela da od dana kad me nema u ovom svijetu, broj posjeta i dalje rasteeee i rasteeee, evo me opet.. živimo zajedno i budimo sretni! I da, ljudi, sretan Uskrs svima vama i vašim bližnjima!

Ljudi moji, ja sam najsretniji čovjek na svijetu! Uživam sa svojim malim, vratila sam se s mora nakon neka dva mjeseca i mojoj sreći nigdje kraja. Nadam se da ste i svi vi isto tako dobro kao što sam trenutno ja, i da ste ovaj dio ljeta iskoristili najbolje što ste mogli i da uživate svaki pojedini dan, odnosno svaki trenutak, bilo u društvu ili s osobom koju volite. Kako mi je bilo na moru?? Pričat ću neki dan, sad nemam previše vremena.. Ne znam za vas.. al meni ste svi vi falili, i falio mi je blog i pričanje sa svima vama.. I sad sam napokon opet ovdje.. Vrijeme iskorištavam maksimalno za uživanciju, kroz dan napravim i ponešto korisno, i sati užasno brzo prolaze. Osmi mjesec već završava, faks se približava, neka čudna euforija raste u meni. I ove sam godine toliko toga naučila.. Ne mogu vjerovati kako su sva moja ljeta neobična na neki način.. ma posebna su to iskustva, doista. Ma ispričat ću vam sve, ima vremena.. I da kažem još da sam odlučila svoje tekstove skupiti i napisati ih još pa skupiti u knjigu.. Boli me briga ako se ni nikad ne objavi ili slično, al osjećam da ju jednostavno moram napisati. Nešto u meni gura me prema tome već dugo i dugo i nikako da napravim to, ali sad je priči došo kraj, napisat ću ju pa kud puklo da puklo. Ponesena svim iskustvom koje sam stekla imam želju i potrebu to što sam shvatila u životu prenijeti drugima, jer ne želim da se moja sudbina ponavlja drugima i da bilo tko toliko pati dogodi li mu se išta takvo ili slično kao meni. Zato ljudi moji, imate li za mene kakvo pitanje, što se tiče nekih osjećaja,ako je to nešto ozbiljno, vezano za neku bol i patnju, ili obrnuto, molim vas pitajte.. Odgovor ćete dobiti, a nać će se i u knjizi u zadnjem dijelu.. Neka nisu to neka banalna pitanja, već nešto dublje. Ili ako možda imate kakvu ideju o kojim bi osjećajima voljeli čitati, samo mi kažite.. Puno hvala svima koji će mi pomoći s ovim.. Konačno ću ostvariti plan.. Bio je i red hehe.. Pusa svima ljudovi moji hehe!

Shot with NIKON D80 at 2007-07-03


Ovaj post pišem za sve koji se ne osjećaju dovoljno jakima.. o čemu god da se radilo.. za sve one koji misle da ne mogu promijeniti svoju sudbinu.. za sve oni koji se boje nešto pokrenuti jer misle ili da nema smisla ili da će se još više razočarati.. za sve one koji zavrijeđuju puno više nego imaju u životu ali misle da sami ne mogu promijeniti ništa.. za sve one koji samo slušaju ali se ne usuđuju.. Ovaj post pišem za sve one koji su mi posebno dragi, a na pisanje me inspirirao prijatelj kojemu sam htjela pomoći, i još se uvijek trudim.. Kad čovjek visinama teži, nisko pada. Zato svatko tko osjeća da mu je ovaj tekst namijenjen, moj je prijatelj, i želim mu pomoći.. Mislim da imam u životu puuuno više iskustva od većine svojih vršnjaka pa i onih starijih od mene.. o mlađima da ni ne govorim.. Znam koliko je meni bila pomoć potrebna prije nekoliko godina i prije kratkog sam vremena napokon pobijedila sve što me boljelo.. iako sam se za to borila godinama da bih napokon uspjela. A kakav je to tek osjećaj – pobijediti nešto što vas je mučilo i ubijalo vam dušu. I svi koji se osjećate slabima – niste slabi. Svi ste vi kao i ja.. svi smo mi svaki za sebe jači, puno jači nego mislimo.. i ni u kom slučaju nitko od nas nije slab. Svi smo mi ljudi.. jedni hrabriji, drugi malo manje, jedni plašljiviji jedni samopouzdaniji.. svatko od nas ima hrpu mana i strahova.. ali moramo isticati svoje vrline.. I ako mislimo da je netko bolji od nas i da ima manje mana a više vrlina, ako mislimo da mi ništa ne vrijedimo i da ne valjamo, da ništa dobro ne radimo i da ne zaslužujemo ništa dobro u životu – kuda nas to može dovesti??? Nigdje, baš nigdje. Kraj takvog razmišljanja možemo samo psihički propadati i uništavati sami sebe, možemo padati i doslovno smanjivati se kao ljudi.. ubijati se.. A da se zapitamo, hoće li to kome koristiti?? Pa za svakoga od vas.. za svakoga od nas.. pa kako god mi mislili da smo sami ili često i da nas niko ne voli – uvijek, ali zapamtimo – UVIJEK – postoji netko tko nas voli i kome smo dragi. I nije nužno da su to naši roditelji, braća i sestre.. nikako.. najčešće nas vole ljudi koje možda ni ne primjećujemo ili ljudi čije ljubavi nismo svijesni, ljudi čiju ljubav ovako turobni i zaslijepljeni jednostavno ne želimo i ne možemo vidjeti.. Svatko od nas, kako mu god loše bilo, uvijek ima neke razloge za ići naprijed, ostvarivati ciljeve i ispunjavati snove. Često se sve to čini teško.. teško, nemoguće, neostvarivo. Ali pitat ću vas jedno. Pitat ću nešto sve koji su mi nešto slično ili upravo to prilikom razgovora tvrdili. Kako.. kako možete tvrditi da je nešto nemoguće ili neostvarivo ako niste ni probali??? Kako se usuđujete tvrditi nešto za što niste skupili ni trunkicu hrabrosti i prihvatili izazov?? Kako možete tvrditi nešto što jednostavno ne znate jer ste cijelog života bili kukavice?? Hm.. smeta li vam riječ kukavice? Meni ne.. Kukavice je prava riječ. Kukavice smo svi koji se nikad nismo usudili ustati i boriti se za sebe i svoje neispunjene snove. Kukavice smo svi koji samo kukamo ovo i ono, jaučemo i mislimo da ne možemo, a ne trudimo se. Ja sebe ne smatram kukavicom. Sigurno ima stvari koje sam u životu mogla napraviti a nisam. Ali kukavica nikako nisam. Zašto?? Pa jer sam za razliku od mnogih kojima bih voljela pomoći, shvatila puuuno toga, upoznala bolje sebe i borila se godinama. I koliko mi je god teško bilo, i koliko sam god nisko padala zbog boli koju sam osjećala – uvijek sam se nanovo dizala i nikad nisam odustajala. I nakon svih ovih godina, moj je život napokon počeo poprimati neki smisao, napokon mi je donekle krenulo u životu. Sudbina je prgava.. nikad ne znaš što ti sprema i koliko ti život u trenutku može promijeniti. Svatko od nas ima iako katkad misli da nema – razloga za život.. za smijeh.. za veselje.. O svakom od nas, o svakom pojedinom čovjeku ovisi hoće li se njegov život promijeniti. Svatko je od nas zaslužio biti sretan i svatko je zavrijedio da osmijeh jednog jutra osvane na njegovu licu.. ne jednog jutra.. najbolje odmah sad.. al opet, bolje i ujutro nego nikad.. Iako mnogi govore da ne možemo mijenjati svoju sudbinu, ja znam da možemo. Sve što naumimo – mi možemo. Samo moramo u sebe vjerovati. Ako se sudbini možemo prkositi i inatiti joj se kad nam nešto ne odgovara, možemo ju i mijenjati.. Možemo ju i unaprijediti i nazadovati.. možemo sve što poželimo. Samo moramo to napokon čvrsto odlučiti i skupiti snagu, imati volje. Moramo željeti. Samo željeti.. odatle sve kreće, odatle sve počinje.. I svi možemo pronaći i u najgoroj mogućoj nesreći nešto što nas veseli, nešto ćemu se ima smisla radovati. Koliko god mi svi mislili da nam je život gadan i loš.. uvijek postoji i druga strana priče. Na kraju krajeva, normalno je da je svakome njegov problem najveći problem.. i normalno je i da su neki doživjeli manje nesreća u životu, neki više.. normalno je da je neke život mazio dok druge nije.. i normalno je da smo se neki puno više namučili da bismo danas živjeli, dok je drugima sve bilo dano na pladnju.. Ali život je takav.. život je nepravedan.. i ja sam navikla na to.. iako mi je često teško, pomirila sam se sa sudbinom i realnošću i puuuno mi je lakše.. čemu se bezveze mučiti nekim stvarima kad se svijet neće promijeniti samo jer meni na primjer nešto smeta?? Naravno da se svijet neće promijeniti.. a još manje na bolje.. može samo još više zla se svijetom proširiti.. nesreće.. patnje i boli.. Ali mi smo tu.. I ti si tu jel tako??? Tu si da se boriš za sebe, jel tako??? Tu si da se boriš i da ne dozvoliš svom ovom zlu koje hara svijetom da te pobijedi.. jel se slažemo???? Znam, shvaćam svakoga od vas.. jer je i meni bilo jednako.. ili još gore.. al to je opet stvar onoga da su svakome njegovi problemi najveći.. nije se lako pomiriti nekim stvarima i nije uvijek lako na sve gledati trijeznim očima.. Često izgleda, kao bolje se naroljati alkića i pustiti da život teče svojim tokom.. Privlačne li ideje, ha? A da se rađe zapitamo koliko vrijedimo i da napokon poduzmemo nešto? Nije uopće fora reći: .. a jebi ga.. Fora je reći: Ja znam, ja mogu, ja hoću.. uspjet ću.. Kad ljudima kažem da ih jedna jedina pozitivna misao.. za početak, naravno.. može spasiti od dosadašnje jadne svakodnevice.. možda misle da serem i da nemam pojma.. da ne znam o čemu pričam.. a šta da im kažem što mi se u životu dogodilo i odakle mi sva ta znanja i iskustva?? Jel bi mi onda vjerovali??? Malo sutra.. neki vjeruju, neki ne.. onima koji vjeruju, smiješi se bolje sutra, a onima koji ne vjeruju, teško da se može pomoći.. Ako nešto želimo promijeniti, najprije moramo krenuti od sebe, moramo raščistiti neke stvari sa sobom.. inače ništa od svega što smo naumili. Tek kad zavolimo sebe.. tek kad zavolimo svaki svoji i najmanji i najveći nedostatak – bit će nam jasno, da smo na dobrom putu. Rekla sam i prijatelju.. da i najmanji detaljić koji na početku našeg preporoda promijenimo, može značiti ogromno. Primjerice, ako se uhvatimo da loše mislimo o sebi. U istom trenutku moramo sami sebi reći da ne smijemo misliti tako jer to nije u redu, i u istom tom času moramo sami sebi reći: Ma ko ga jebe, ja sam sam sebi sasvim ok.. i boli me briga što netko drugi o meni mislim.. I kad shvatite da napokon o sebi govorite nešto pozitivno, osmijeh će vam se sam od sebe izmamiti na lice. A kako je to dobar osjećaj, fenomenalan. Nakon što smo provodili dane namrgođeni, tužni, jadni.. osjećali se bolesno.. Samo jedan osmjehić može nas pokrenuti i sve iz korijena preokrenuti. Za početak zabraniti sebi negativno razmišljanje, jako je dobar početak. Jer je to put ka cilju na kojem stoji da moramo voljeti sebe. Prihvaćati se ovakve kakvi jesmo, i zažmiriti pred nekim propustima, nedostacima ili manama... Jednostavno neke stvari zaboraviti i krenuti ispočetka. I ne smijemo nikad sumnjati, nikad odustajati.. ma kako god osjećali da nas noge više ne drže da stojimo.. ako imamo ćeličnu volju i prožima nas moć – sigurno ćemo ostati stajati i nećemo pokleknuti ni pred najgorom sudbinom. Ništa se ne može promijeniti u trenutku.. sve počinje u trenutku ali traje duuuugo.. I kad se jednom počne, ne smije se zaustavljati. Čuda su moguća, ali ne dešavaju se sama od sebe već ih mi stvaramo za sebe. Teško je cijeli se dan smijati.. ali koje je to olakšanje kad napokon svijet počnete gledati ljepšim očima.. Mnogi nisu ni spremni za sve lijepo što im je u životu namijenjeno, ako se toliko bojimo i ne riskiramo koji put, nećemo ni spoznati sve čari života. I vjerujte mi nije se teško promijeniti ako mi to stvarno žarko želimo. Ma i nakon tih promjena, i dalje ćemo biti isti.. Ja sam ostala ista. Ali neke stvari dođu na svoje mjesto. I ako se bojimo da ćemo se razočarati.. ma ne možemo biti razočarani više nego jesmo, ne mislite li tako?? Bit ćemo razočarani na kraju samo sami u sebe jer ćemo se kasnije kajati što ništa nismo pokrenuli. A pomisao na to da smo propustili mnogo lijepoga, mogla bi nas još dublje u ponor baciti. Zato ljudi, svi koji osjećate da nešto morate pokrenuti a nikako da nešto napravite – sad je pravo vrijeme. Ne želite valjda ovako osjećati i pod stare dane žaliti nešto što ste mogli kad je bilo vrijeme a bili ste kukavice??? Jeste li možda odustali od sebe i svega što vas veseli nakon što vam je nešto par puta pošlu po zlu??? Jeste li se koji put osjetili nesposobnima? Možda i nevrijednima življenja?? Nevrijednima ljubavi?? Jeste li koji put možda pomišljali i na samoubojstvo?? (Nadam se da niste.. i nemojte) Jeste ikad pomislili da bi svijetu i ljudima općenito bilo bolje da nestanete s lica zemlje??? Jeste li se bojali i strah prikrivali umjesto da ste se s njime suočili??? Jeste li ikad pomislili da ste nitko i ništa?? E pa ako ste ikad išta od toga pomislili, ili bilo što slično, sad je pravo vrijeme da se tu zaustavite i da krenete drugim putem – hrabri, jaki i neuništivi. Tražite sebe, upoznavajte svoju osobnost, prihvaćajte izazove, radite sve ono što se nikad niste usudili.. Tek će te onda vidjeti o čemu sam govorila.. Tek ćete onda shvatiti osjećaj zadovoljstva koji sam vam spominjala. I shvaćam sva razmišljanja i crne misli koje vam se muvaju glavom.. jer su jednog dana bila i dio mene.. moje glave i mojih misli. Ali želim reći jedno.. meni nisu uništile, a neće ni vas.. ja vjerujem da se svatko od vas može promijeniti.. da svatko od vas može pobijediti i samoga sebe i sve koji mu pakoste u životu.. ja vjerujem u sebe, vjerujem u njega, vjerujem u nju.. vjerujem u svakoga od vas.. i na raspolaganju sam svima koji ikad zatrebaju bilo kakav savjet od mene na putu svog oporavka.. na putu težnje ka ostvarenju svojih ciljeva i snova.. ja sam tu.. ako me trebate.. i držim fige svakome od vas da uspije.. jer svatko to može.. pa i onaj koji kaže da ne može i blijedo gleda.. svatko može sve što hoće, samo mu je potrebna volja da ga vodi.. zato ljudi ne predajte se i živite, ne dajte da vam išta više smeta ili da vas išta boli.. smijte se i mijenjajte.. pokrenite se.. VRIJEME JE!!!!



Shot at 2007-07-03


Ovim se postom opraštam na kratko.. radit ću na moru pa se svima javit za 2 mjeseca, odgovorit na komentare i svima koji budu mislili na Ples nevjernih godina.. jer godine jesu nevjerne, ali mi ne moramo biti.. volimo se i vjerujmo u sebe i jedni u druge.. čujemo se čim se vratim.. budite mi dobro, mislit ću na vas... pusek..



Shot at 2007-07-03

Shot at 2007-07-02


Bijaše ovo danas neki užasno čudan dan.. Razmišljala sam o svemu i svačemu.. misli mi odlutale na pašu.. i svašta se pitale.. razmišljala sam i o prijateljstvima, uspomenama, svemu što sam naučila i prije svega o ljubavi, o svojem malom.. koji mi užasno mnogo fali.. a vidjet ću ga tek ako Bog da u petak pošto sad cijele dane radi.. Kažu da daljina na neki način jača vezu.. pa valjda ljudi i imaju pravo.. sad ćemo tek vidjeti koliko je naša ljubav jaka i koliko se volimo.. ja sam u svoje osjećaje potpuno sigurna.. a i vjerujem u njegovu ljubav.. već u nedjelju vjerojatno putujem no ne želim razmišljati o tome jer mi je odma muka.. tužna sam i odmah mi se plače.. nekoliko sam puta danas zaplakala i opet se iznova smirivala.. kako je život nepredvidiv.. stvarno nikad ne znaš što ti nosi.. i nikad ne možeš predvidjeti svoju budućnost.. možeđ imati samo želje i snove.. al nikad ne znaš hoćeš li ih ikad i kako ispuniti ili ostvariti.. sve je moguće al ne smijemo se previše nadati.. samo moramo vjerovati u sebe i ljubav.. to je ono najbitnije.. jer ljubav je ta koja nas jača i ulijeva nam snagu da preživljavamo, da se borimo i da jednostavno iz dana u dan živimo, ma kako teško bilo.. uz ljubav danas mi se još par manjih sitnica muvalo glavom.. al ništa nije ni upola bitno kao sve što me sada čeka.. znam da će ljeto užasno brzo proći.. no znam i da će biti trenutaka kad će boljeti i kad ću u mračnoj noći zaplakati jer će mi nedostajati nešto najbitnije u životu.. zabilježit ću svaki i najmanji osjećaj.. ne želim išta zaboraviti.. da bar to još mogu zabilježiti u boji.. slikama.. obožavam umjetnost.. ma sve vrste umjetnosti.. od slikanja, pisanja, plesa pa čak malo i do fotografiranja.. volim kasnije pogledati hrpetinu fotkica i prisjećati se svakog pojedinog prekrasnog trenutka.. volim buditi uspomene.. a još je ljepše sad kad to imam s kim raditi.. a slikica nažalost neće biti.. zašto jednostavno ljudi jedni drugima ne mogu vjerovati.. što ih sprječava u tome.. pa ja recimo imam devetnaest godina.. još malo pa ću i dvadeset ako Bog da.. često sam poprilično djetinjasto stvorenje.. al sretna sam i krenulo mi je donekle u životu.. napokon.. borim se cijelo vrijeme i radim sve što treba.. dakle poanta.. možda jesam djetinjasta al ipak nisam tolko neodgovorna.. pa nisam malo dijete koje se tek jučer rodilo.. ako mogu mjesecima negdje živjeti sama onda valjda imam i neka prava.. ma boli me kurac.. nije ni bitno.. samo mi je žao što neće bit uspomena da ih zajedno budimo.. voljela bih sve čim detaljnije zabilježiti da kasnije to neko može vidjeti.. ma.. ja umjetnička duša.. bolje da nisam hehe.. jer onda cjepidlačim oko bedastoća.. a volim i cijelo mi je vrijeme na pameti jedna mala ljepota.. moj slatki mali.. di će kraj mojim mislima??? .. i još ako ne mogu spavati, ma razbijat ću glavu ovakvim fiksnim idejama do ranoga jutra.. pusek...



Shot at 2007-07-02

Shot at 2007-07-01


Danas sam bila žalosna.. srce mi je bilo tužno ko pokisla vrba.. odlučila sam i ove godine nešto kroz ljeto raditi i zaraditi.. i sad na kraju ispast će da ću i ove godine morati radit na more.. u Bol na Braču.. prošle sam godine bila u Poreču.. No sad postoji jedna veeeelika razlika.. Prošle godine plakala sam što se moram vratiti doma i nisam se dala doma, a ove godine jedva ću čekat da prođu dva mjeseca i da skočim na svog malog.. da ga vidim i cijeli dan ljubim i sve što dolazi u kompletu.. hm.. hihi.. Još ta moja odluka nije konačna.. to me stara nagovarala da razmislim pošto ovdje kod nas ništa nisam mogla pronaći. I ponuda je primamljiva, al da bar ona uključuje i maloga bubija ja bi bila najsretniji čovjek na svijetu. Kako god bilo da bilo.. razgovarali smo i sad sam napokon dobro.. malo sam došla k sebi. I sad vidim kolko me voli.. al još važnije kolko ja VOLIM njega. Happy sam jer imam njegovu prekrasnu iskrenu ljubav koja mi daje snagu, a s druge strane taaako mi se plače.. Ovo će biti ogroman korak.. čeka me još jedno dugo zanimljivo ljeto, ali i najljepši mogući 9. mjesec - mjesec za ljubav..Ne znam.. slušam Gibonnija jer ću cijelo ljeto živjet za dan da ga vidim.. 2.9. ćemo na Gibonnijev koncert jer se onda zatvara Špancirfest i znam da će to biti najljepši dan ove 2007. godine.. Dan kad ću opet biti s njim i ljubit ga, ljubit i ljubit.. Post je kratki ali "slatki" eheh.. nemam baš inspiracije.. al' važno je da se sad napokon osjećam malo bolje.. Već planiram šta ćemo i kako ćemo u 9. mjesecu a još nisam ni otišla na more. Sretna sam jer je moj mali tako pun razumijevanja i što je takav kakav je. Znam da mu mogu vjerovati i da se baš ničega ne moram bojati. Znam da će sve biti u redu i kad se vratim samo ćemo još više biti željni jedan drugoga. Ma živim za taj dan.. Shvaćam i da mu sigurno nije lako jer i meni je teško.. ne mogu objasniti koliko teško... ali sad kad smo popričali i sve dogovorili osjećam se malo bolje. Kolko mi je snage ulijao razgovor s njim. Ne mogu pronači riječi koje bi dočarale ovo moje sadašnje stanje. Znam samo da mi je teško ali i da sam jaka i hrabra i znam da će to vrijeme brzo proći.. a ja ću svaki dan misliti na svog malog slatkog i ne ga puštati iz misli.. Jaka i snažna sam danas a posebno moram biti narednih mjeseci - jer zauvijek sam samo njegova.. Ljubavi moja - VOLIM TE.


Shot at 2007-07-01

Shot at 2007-06-29


Zadnjih me dana neprestano hvata nostalgija.. nostalgija za morem i samostalnošću.. Nedostaju mi ona prošla vremena kad sam ljeta provodila daleko od obitelji i sviju koji me poznaju. Ljeto sam provela među strancima i vodila samostalan život, život kakav sam oduvijek htjela. Napokon su mi se ostvarile neke želje. I jednostavno ne mogu a da se ne prisjećam tih vremena sad kad nam je ljeto već naveliko zakucalo na vrata. Nedostaju mi svi oni ljudi i uzbudljivosti koje su bile sastavni dio dana. U ono mi vrijeme ni jedan jedini dan nije bio jednoličan, ni sličan prethodnome. Uvijek bi me iznenadilo nešto novo, naučila bih nešto novo i stekla mnoštvo iskustva. Jedne sam noći, ležeći u krevetu čak i pustila suze niz lice. Sve bih dala da se to prekrasno iskustvo ponavlja i ove godine, no sad više ništa nije isto. Sad imam svog malog i bez njega ne znam kako bih izdržala dva-tri mjeseca ondje sama. Za njega bih učinila sve. Sad više nisam sama i nije kao prošle godine u to doba, kad nisam imala nikoga poput njega kraj sebe. Ah.. i srce mi brže kuca prisjećajući se tih ludih dana. Nisam zaboravila ni jedan jedini detalj. Sjećam se svih važnih i manje bitnih događaja koji su mi se dogodili.. Sjećam se svakog radnog dana, svake fešte, uživancije i svakog čovjeka kojega sam upoznala. Ne znam zašto mi je tako teško što se takvo ljeto i ove godine neće ponoviti. Ali s druge strane i shvaćam sama sebe. Ti su mi prošlogodišnji mjeseci definitivno promijenili život. Ne samo da sam upoznala sebe i još hrpu ljudi, nego sam i shvatila neke stvari i puno naučila. Ljudi koje sam ondje upoznala vratili su mi osmijeh na lice i pomogli mi da se djevojčica koja je davno uništena opet vrati u život i diše punim plućima jer je još puno lijepog pred njom. Pomogli su mi u otkrivanju sebe i svoje osobnosti, svog karaktera. Život koji sam vodila ondje toliko me ojačao.. promijenio.. ma u svakom pogledu napravio neko dobro. Zahvaljujući onim ljudima vratilo se moje samopouzdanje i vjera u mene samu, snaga mi je neminovno rasla ogromnim brzinama, razina energije od onda mi se nije spustila. Ako bih ikad morala išta odvojiti kao najljepši događaj u prošlosti, to bi definitivno bilo to prošlo ljeto u Zelenoj laguni. Ljeto kad sam se preporodila i ljeto samootkrivanja. Jedne sam noći sanjala i da su me svi koje sam ondje upoznala i s kojima sam radila, posjetili tu kod mene doma.. Sjećam se svog izraza lica u tom snu, osmijeha od uha do uha i sjaja u očima. Nisam mogla doći k sebi i povjerovati da se to stvarno događa. Sjećam se kako sam u snu sišla niz stepenice i pogledala kroz zamagljena vrata preko čijeg se stakla naziralo lice mojih dragih prijatelja s mora.. Taj svoj izraz lica ne mogu zaboraviti.. a kamoli sreću koja je krasila moje srce. Ma kako da zaboravim ikoga od njih kad su mi svi toliko pomogli??? Ne mogu zaboraviti ni malog crnog Denisa s kojim sam toliko toga prošla u tih nekoliko mjeseci i toliko lijepoga doživjela. Ne mogu zaboraviti ni Maju koja je uvijek bila uz mene i uljepšavala mi dane provedene ondje, a uz to otkrila mi je i svoju prošlost i prva je koja je na ono o čemu smo pričale gledala drugačijim očima.. Koliko me taj njezin pogled na prošlost ohrabrio.. nisam mogla vjerovati. Naravno da nisam zaboravili ni Bili Boy-a, a bome ni ludog Hakija. Šta je da je, Haki je bio lud ko mazga, al ne mogu reći da i kraj njega nisam puno naučila.. ako ništa drugo, barem o sebi. Ma nema smisla nabrajati.. ne želim se prisjećati.. jer i Ziga-Zaga-Zagi (Dejan) i Istranin i šefovi, i Emilio i Milica, i Blaž i Ivana i Ive, i Denis, i Renata i Stela i Filip i Zenil i svi ostali.. dosta nabrajanja jer ne mogu više.. ma čak i direktori hotela i domaćice.. ma svi mi nedostaju i puno mi znače još uvijek.. godinu dana kasnije.. sa svima sam bila dobra.. naši su odnosi stvarno bili posebni.. slagali smo se i ništa mi nije nedostajalo.. Čak sam ondje zaboravila i svoje doma.. nisam imala potrebu vraćati se natrag kući.. Plakala sam ko kišna godina kad je došlo vrijeme za povratak. Da mi nije bilo faksa ne bih se sigurno još bila vratila.. iako su me svi nagovarali da ostanem i tugovali sa mnom. Ne znam zašto mi je bilo tako teško vratiti se.. što zbog ljubavi, što zbog ljudi koji su mi toliko prirasli srcu.. Ma ne znam šta da si više mislim.. jel to normalno da mi toliko fale ti ljudi i to mjesto?? Jel normalno da me hvata tolika nostalgija za time??? Zašto se Bog toliko poigrao mnome?? Pa i sam zna koliko se vežem za ljude do kojih mi je toliko stalo. Ne volim da me se tako iskušava kad znam da se nešto neće ostvariti. Ajme, zašto nije bilo moguće da ove godine odem sa svojim malim na more i da ostavim sve brige daleko za sobom.. Mogu samo sanjati o tome.. ove ću godine očito biti doma.. sa svojima.. a ne na drugom kraju Hrvatske.. Jedino i ogromno veselje bit će mi trenuci provedeni s mojim malim slatkim..



Shot at 2007-06-29

Shot at 2007-06-27

UPRAVO ZATO ŠTO JE TAKO TOPAO,
OSMIJEH JE LJEPŠI OD BILO KOJEG
CVIJETA NA SVIJETU.

Henryk Wiegeland

Shot


Jaaaj e.. prekrasna je noć iza mene i stvarno sam sretna. I sve bih dala da sam opet cijelo ljeto na moru jer više ne mogu slušat svoje doma. Ajde, prvo me rano probude da napravim nešto i kao, da ne mogu spavat svaki dan do podneva bla bla - pa helloo, ne živimo već u srednjem vijeku ili tam negdje u kamenom dobu.. Pa kog me vraga cijelo vrijeme jebu u zdrav mozak ?!? Odem spavat možda negdje oko 5 ili 6 ujutro i začas me probude. Al ono.. pretrpim sve to, navikla sam bit nenaspavana. Samo ne znam kako ću još dugo moći tako. I ajde da me bar onda ostave na miru. Ali ne. Svi su nadrkani ko da ih je grom pogodio. Hvala Bogu kaj još staroga nije bilo doma, jer su mi stara i sisterka dosta da me podjebavaju. Za ručkom neka čudna atmosfera, nemam pojma.. Koga god šta pitaš, svi povisuju ton i ne znaju reć ni jednu jedinu rečenicu normalnim tonom.. E kak mi to tlak diže. Al dobro. Sve se to pretrpi. Odem gore u sobu i počnem napokon radit nešt za sebe.. počela sam crtat neku novu sliku.. i evo stare gore u sobi.. Samo mi je trebalo još da ju i tu gledam. I počne ona meni, sad ovo moraš ispeglati, onda idemo sve tri okopavati grah .... bla bla bla ... dalje nisam htjela ni slušati. Opet ona kak tak dugo spavam.. da me kad ustanem u podne više ne treba... a iz toga proizlazi ovo: ja bi znači trebala svaki dan ustati u sedam, osam ili kad već ujutro da bi spremala ručak ovim mojim grofovima. Misllim helloo.... pa nisam joj ja Fata čistačica. Da samo perem, peglam, radim sve što joj se digne.. Mislim opet ono, često joj se digne da napravim sad ovo sad ono, i kako god mi nikad nije volja, napravim sve. Al kad počne pretjerivat nikak da se zaustavi. A to radi većinu svog vremena. Rekla sam joj danas da ne zna razgovarat o ničem drugom samo o poslu i naređivat šta da napravim. Jebala se ona i takav život. Ajde još da pita dal možeš nešt napravit, bla bla, pomoći malo, ali ne.. možeš o tome samo sanjati. I stvarno napravim sve i radim kaj god treba, unatoč svoj ljenosti i tome što mi se neda. I onda se i dalje usuđuje uvijek po istom. Samo gleda sebe, mene ko jebe. Drugi se sad odmaraju, ni ne mrdnu prstom. A ja za razliku od sviju radim svašta što treba. I onda i dalje ona, da mi nismo ostali, i da ako drugi ne moraju ništa radit, to ne znači da ne moram ni ja. Jaaaj e pa koji joj je kurac??? Ne da mi se, ali sve napravim. Mogla bi i ona imat malo razumijevanja za mene a ne cijelo vrijeme vrti film kako joj se digne i moje mišljenje ništa ne vrijedi.. Ajde ljudovi, mogla bi ja tu srat o njenom dizanju satima jer je stvarno posebna klasa hehe.. Al nažalost moram peglat i nakon toga u grah.. Jaaaj da mi je bar moj mali tu da me spasi od ovog sranja. Da sam bar završila s njim na moru tijekom cijelog ljeta al o tome mogu sanjati. Nažalost.. Da me bar na par sati izvuče iz kuće da ne mislim na ove kretene.. Osjećam se točno kao na ovoj priloženoj slici dolje.. nek me već jednom prestane stara gušit svojim prokletim idejama.. mali moj spasi me...



Shot

Noćas zaključavam vrata prošlosti,
Objeručke otvaram vrata budućnosti.
Nisam mislila da ću ikad biti spremna,
Nisam osjetila spremnost koju osjećam danas.

Dragocjeno sam vrijeme,
Danas nažalost uzalud potrošila ...
Tvrdoglavost me ubijala,
Previše sam joj se godinama priklanjala...

Danas je taj sudnji dan,
Danas se okreće novi list,
Što je prošlost, pojma više nemam,
Jel mi se ikad išta dogodilo ?? –
Hm.. – ne sjećam se.. sve mi je u magli..

Prokleto bilo svo ovo vrijeme,
Prokleta bila prošlost koja me uništavala,
Prokleti bili dani kad sam joj sve to dozvoljavala,
Iako neki to zaslužili nisu.

Nešto lijepo treba da se desi,
Uza svu moć koju sad osjećam,
Vjerujem da je moguće sve,
Pa i da se promijenim.

Dosta je zaklanjanja očiju mislima prošlosti,
Dosta je grijeha potkovanih tom gadurom,
Dosta je patnje koju ponašanjem nanosim drugima,
Dosta je moje proklete tvrdoglavosti.

Davno sam naučila ovakva biti,
Tvrdoglava, nepopustljiva i naizgled jaka,
Iako unutrašnjost je plakala,
A vanjština se tjerala istinu prikrivati.

Danas sam plakala,
Ko malom dijetetu niz lice potekle mi suze,
Boljele me želje,
Boljela me manjkavost hrabrosti.

Čovjek kojega ne muči prošlost,
Ne zna kako to dušu umara i snagu isisava,
Ali napokon imam nekoga,
Uz koga sam trenutak taj dočekala.

Trenutak kad ću zadnju put reći,
Jebite se svi, koji mi zlo želite,
Svaka čast svima koji me ne znam kojim čudom volite,
A prošlosti ću obećati – više me gaduro odvratna nećeš dirati!




Sad me napokon čeka ono najbolje.. osjećam se dobro.. i spremna sam za taj veliki korak.. spremna sam potisnuti to čim dalje je moguće.. da se napokon riješim tog užasnog tereta ne samo na leđima već i na srcu.. danas nekoga volim.. zaista volim.. i vrijeme je da se toga riješim.. jedna me blogerica impresionirala svojim postom rekavši da očima punima prošlosti ne možemo gledati u budućnost.. i slažem se.. zato je danas pravo vrijeme da okrenem list i da svu tu ogromnu energičnost koju posjedujem usmjerima na zaboravljanje i potiskivanje, a isto tako i na ljubav prema nekome koga nisam zavrijedila.. prema nekome tko me voli, stvarno voli.. iako mi je do danas još uvijek to bilo toliko nevjerojatno.. ali više ne mogu reći da mi je nevjerojatno.. jer kako me voli on, nije me volio još nitko .. nikad nitko.. pa i kad mi je pomoć bila u životu najpotrebnija, nitko me nije ni saslušao ni išta drugo.. da me itko ikad pitao kako sam, ili da sam ikad ikome mogla pričati o prošlosti, danas ne bih imala tolike probleme zbog nje.. no došlo je vrijeme, došao je netko tko me shvaća kolko tolko, došao je netko tko me voli i koga volim.. i sad je pravo vrijeme za krenuti dalje.. ma sretna sam jer sam to napokon odlučila onako kako treba.. ispravno jer je već bilo i vrijeme.. ne može me to gaziti cijeli život.. pusek svima..

Prokleta bila, da... prokleta ljubomora. Ljubomora je osjećaj koji mi najčešće zagorčava život. Sad svi vjerojatno pomišljate na ljubomoru kao ljubomoru zbog ljubavi, zbog nekoga koga volim, svi sigurno misle na ljubomoru koju osjećam ja. No nije tako. Najčešće je riječ o tome da su drugi ljubomorni na mene. A nije da imam nešto previše u životu. Osim svog slatkog malog. No njega imam tek nešto više od mjesec dana. Uz njega tu su i prijatelji i starija seka. No ljudi koji mi zavide, zavide mi cijelog života. Još iz vremena kad smo se svi zajedno družili u pelenama. Al pitam se čemu zavist? Čemu ta odvratna ljubomora? Zašto se ljudi rađe ne brinu za svoj život i svoje dupe?? Zašto je tako malo ljudi koji prepoznaju prave životne vrijednosti?? Zašto tako malo ljudi zna razlikovati dobro i zlo?? Ma nikad neću shvatiti čemu tolko zavidjeti nekome tko nema ništa??? Al kako god se činilo da nemam nešto puno u životu, ispada da ipak imam puuuno više nego mnogo ljudi na svijetu. Imam nekoga kraj sebe, a mnogi nemaju i postaju ogorčeni. Al to nije razlog. To nije opravdanje. Danas ljudi namjerno štete drugima i uništavaju im živote, pri punoj svijesti i (ne)zdravoj pameti. Pitam se gdje čovjek prođe granicu i pristupi strani zla??? Što ga primora na to, koji su razlozi takvoj nečovječnosti?? Istina je samo da se na taj način svi međusobno mogu poubijati. A ubojstva, bila ona psihička ili fizička, nikad nikome ništa dobro nisu donijela a bome nikad ni neće. A jebi ga, osuđeni smo živjet u ovom svijetu kojim vlada tama.. živjeti u svijetu patnje i boriti se za svaki pojedini trenutak sreće. Iako sam ja danas fenomenalno, i ne želim nikome dati da mi dirigira životom, svejedno boli kad se sjetim tako nečega. Pišući ovo tona mi je misli na pameti i nikako da ih sve pohvatam i bacim na papir.. Pišem jedno, već u glavi stvaram drugu sliku, mislim treće i na kraju više od pola zaboravim kad dođe vrijeme za preslikavanje osjećaja. U životu nikad nije bilo važno jesmo li ljubomorni, pa ne bi bilo normalno ni da nikad nismo ljubomorni. Al ona nezdrava ljubomora može čovjeka dovesti do ludila i propasti. Važno je samo koliko smo i zbog čega smo, na koga smo ljubomorni? E u toj točki sve može poć u krivom smjeru, sve može poć po zlu i u pet minuta uništiti primjerice nečijih pet godina truda i borbe za nešto. Kažu da je ljubomora nelagoda, odnosno osjećaj negativne naravi, koji se u ljudi javlja kad oni vjeruju da je ugrožen njihov status kod nekoga do koga im je stalo. No to nije ljubomora o kojoj pričam.. to nije ona zavist o kojoj je u svijetu riječ. Jer ljudi zavide i onima koje ne vole, koje ne podnose.. Znam iz iskustva jer me jedna takva osoba slijedi ko pas mačku cijelog života. Kao mala, vjerojatno, bila ja nosila pampersice ovakve ili onakve, za tjedan dana ona bi morala nositi iste.. Kako smo rasle, to se nastavljalo.. kupila ja ovakve trapke, kupila ih za tri dana i ona.. I tako cijelog život.. Al dobro.. kad smo bile male, to je radila s mamom, zajedno su naučile jedno.. a kako je ta djevojčica rasla, rastao je i vrag u njoj.. al nigdje da stane.. samo raste i rasti će sve dok jednog dana smrti ne pogleda u oči. I sve bi to bilo dobro, da je ta zavist ostala na materijalnim stvarima.. boji kose i sličnim bedastoćama.. ali ne.. proširila se na baš sva područja života.. a meni je dosta toga.. i dosta sam dugo to podnosila. Znam samo da neke stvari i neke osjećaje ne smijem pokazati.. da ih oni ne smiju vidjeti.. da iako me boljelo, moram držati u sebi i ne im to dati do znanja. Moram, jednostavno moram biti jača od njih.. jer za razliku od njih bar uživam i znam uživat u životu. Da im nije bilo sve dato na zlatnom pladnju, više bi cijenili život i ne bi se bavili tuđim neg svojim životima.. koji ionako ne vrijede danas više ništa.. Pa čiji život ipak više vrijedi.. moj ili osobe poput nje? Moj, čiji je od ljubavi satkan.. ili njen, čiji je pun ogorčenja, zavisti, ljubomore??? Ma upravo je u strahu bit tog prokletog osjećaja.. strah, strah i samo strah. Takvi se ljudi boje da će izgubiti i sve ono što misle da imaju a zapravo nemaju.. boje se da će izgubiti i to malo smisla u životu koji im je ostao mučeći druge. Boje se ne samo svega što ih čeka već i sami sebe, boje se svoje proklete sudbine s kojom se ne usuđuju suočiti. Vrlo se često ljubomora u takvih ljudi miješa s mržnjom.. kao i u mojem slučaju.. tu se tek onda stvara pravi koktel paklenih čini. E na vlastitoj sam koži osjetila što su sve takve zvijeri od ljudi u stanju napraviti.. peklo me gadno, moram priznati.. no nekako sam uvijek uspijevala pobijediti.. dobiti bitku.. al rat ne.. rat se nastavljao i te paklene čini i dalje je pokušavala baciti na mene.. branila sam se, branim se, i ne želim se više branit. Dosta mi je toga.. uskoro ću dvadeset godina.. ne želim da i sljedećih dvadeset bude ovakvih. Jer ta mržnja može biti toliko jaka da se pretvara u agresivnost, u grubost, u gorčinu.. pa često čak i u nešto puuuno gore.. zlostavljane i da ne govorim šta sve ne. Ne želim ni misliti o tome.. ne dao Bog nekome takve sudbine.. posebno ne nedužnima i onima koji zaslužuju samo najbolje. Znam da sam kao i svi čovjek od krvi i mesa.. kako kaže moja seka.. i da i ja isto tako griješim i na greškama učim.. i možda ne zaslužujem nešto previše u životu.. al bar se po nečemu razlikujem od tih zvijeri: nisam takvo čudovište kao oni, nisam u stanju pružat utočište takvim prokletim osjećajima koji dovode do samouništenja.. možda sam loš čovjek, možda nisam.. al tu sam drugačija.. i usuđujem se reći bolja od njih.. kako god umišljeno zvučalo, ponosna sam što nisam u stanju tako osjećati.. Ta ljubomora u obliku zavisti najčešće je jedna vrsta duševne boli prilikom onolikog straha koji obuzima ljude. Istina je i da se čovjek nikad neće potpuno osloboditi svoje sebičnosti.. no svatko pametan može si dat malo truda i živjeti po pravilima koja život čine boljim i vrijednijim. Osim svega toga.. ljudi ljubomorni na nekoga ili na cijeli svijet, prije svega, nemaju povjerenja prema sebi. Nepovjerenje prema sebi gadno ti može zagorčati život. Znam da mi je dugo trebalo da nakon sedam godina počnem vjerovati sama sebi, bojala sam se svake zvonjave telefona, ali sam uspjela jer sam raščistila neke stvari sa sobom. I tek kad sam sebi vjeruješ i budeš ok, tako će te vidjeti i svi oko tebe. A kad ti sebe ne voliš, kad se doslovno mrziš i ne vjeruješ ni vlastitim očima, smrt te osuđuje i zarobljava. Onda ti više nema spasa. Kažu ljudi da one ekstremne ljubomore kratko traju i nestaju, no ima onih ekspresnih ljubomora koje ne nestaju ni do kraja života. Malo ljudi zna gdje je granica, malo ljudi zna kad treba stati i pustiti čovjeka da diše kako je disao prije nego mu se netko umiješao u život. Ma mogu ja tu filozofirati satima i satima.. imala bi ideja.. no što sve to vrijedi nekome tko je već duboko bolestan?? Da takav čovjek ovo čita, ne bi shvatio ni jednu jedinu riječ. Danas sam student informatike. Nije da ja to ne volim, nije mi ni žao što sam upisala taj faks.. dapače, fenomenalno mi je i sve pet. Ali svejedno mislim da sam upisala pogrešan faks. Uvjerena sam da sam morala upisati neki faks nakon kojeg bih mogla raditi s ljudima, bilo djecom ili odraslima. Da napokon negdje pametno iskoristim iskustvo koje posjedujem a većina ga nema. Iskustvo o kojem ljudi mogu samo sanjati i opet ne bi shvatili. To je jedino što mi je žao.. što nikad neću raditi nešto gdje bih cijelu dušu mogla prepustiti pomaganju ljudima.. e tad bih se osjećala potpuno i jako, korisno.. vrijedno.. sva moja patnja poprimila bi neki smisao.. kakav takav.. al ipak nekakav.. Danas živim kako živim, ne trebam puno za sreću i mogu se sama brinuti za ono što žarko želim. Privlači me i navikla sam nezavisnom životu.. nije mi potrebno ništa.. A ovi zavidnici očito gledaju u križ i ne znaju kako zadovoljiti svoje emocionalne potrebe.. A često i osjećaju potrebu za kontrolom nečega.. Pa čemu kvragu ta opasna potreba za posjedovanjem nečega?? Ajde da je to nešto materijalno.. ali posjedovanje nečijih osjećaja?? Života?? Misli???? Pa gdje je tu granica???? Ti ljudi jednostavno ne prihvaćaju sebe. A što više prihvaćaju sebe, manja im je potreba nadgledati druge. I mogu oni cijelog života težiti nečijem uništenju, u većini slučajeva neće uspjeti. Osim u slučajevima kad je osoba koju napadaju slaba i neiskusna, sklona porazu i padu pred njima. A sebe smatram onom drugom kategorijom ljudi.. što god to značilo.. jer nikad nikome nisam dozvolila da me uništi.. borila sam se i kad više nisam imala snage.. pa čak i kad sam jednom nogom stala u grobu i gledala smrti u oči – pobijedila sam.. digla se.. stala na noge i krenula u nove pobjede.. hrabro i naizgled jako.. pa čak i kad je boljelo.. kad je nešto u meni urlalo od boli a morala sam ići dalje.. nije bilo lako.. ali isplatilo se.. Zato nek odjebu svi koji mi žele zlo.. znamo tko je to.. jer nikad ali nikad, nikad i nikad me neće uništiti.. mogu rezati žile, i ja ću još uvijek biti jača.. sad se smijem i sretna sam i ništa ne može pokvariti moju sreću.. a posebno ne smrtnici bez života poput njih.. to nikad.. pa i da sam nevidljiva, još bih uvijek bila iznad njih.. moji osjećaji bili bi iskreni i nedužni.. moji osjećaji činili bi me boljom osobom.. a oni bi mogli samo i dalje osjećati zavist i kopirati me ako im to toliko znači.. umjesto da grade vlastitu osobnost i zavrijede tuđe divljenje..


.. ne kažem ja da se meni neko divi.. al sigurno sam tome bliže nego ti nitkovi.. i više me ljudi cijeni.. sad nek neko kaže jesam li u pravu ili nisam??? ... cmoka dragi moji...

Ah, šta da kažem i kako da počnem. Da mi je prije dan dva neko reko da ću pisat post posvećen mami, rekla bi mu da je lud i uhvatila se za glavu. A danas sva sretna post ću posvetit upravo njoj. U zadnje vrijeme rijetko smo se i vidjele a kamoli da bi normalno porazgovarale. A danas, ko bi reko, pričale smo u miru o svemu i svačemu. I kako znam da često imaju nekih problema, ajde da joj bar ja malo uljepšam dan. Ispričala sam joj neke stvari koje sam već htjela al nije bilo pravog trenutka, a i rekla sam joj kako sam položila i sve predmete iz drugog semestra.. Bila je sretna zbog mene, sretna što mi je napokon krenulo u životu. Jer je rekla da i sama zna kolko sam toga prošla i upravo zbog toga još joj je draže. Al kad mi je rekla neke stvari nisam mogla vjerovati. Kolko sam puta rekla da su moji ovakvi i onakvi.. a danas samo mogu reći da mi je žao za sve to i da sam sretna jer mi je mama upravo ona. Svjesna sam kolko je puna razumijevanja i da uvijek mogu računati na nju, svađale se mi ili bile u nekim čudnim odnosima ili bile si neopisivo dobre.. u dobru i zlu. Cijeli sam dan tako sretna. Dosta sam vremena provela sa svojim malim, s malim bez kojeg znam da danas ne bi bilo ništa ovako kako jest. I onda kad mi je još reko da sam kolokvirala i zadnji predmet na crnoj listi, nisam mogla doći k sebi. Savršeni dan.. a takva se atmosfera za promjenu nastavila i doma.. ma ne mogu objasniti kak se dobro osjećam.. u zadnje sam vrijeme presretna.. al danas sam trostruko sretnija.. osmijeh ne skidam s lica.. a to mi je i običaj pa onda možete zamisliti kolko se danas smijem.. U tom našem razgovoru nešto mi je zapalo za oko i posebno me dirnulo. Pričajući na trenutak smo se dotakle i jedne osjetljive teme iz moje prošlosti. Sjećam se da smo se još davno dogovorili svi zajedno da to nećemo više spominjati ne bude li potrebe za tim. I ponekad sam se pitala dal se i oni koji put sjete toga ili ne.. dal ih muči to ili su zaboravili? Jer nitko svom djetetu ne bi poželio to. I kad je danas rekla kak ju je to još dugo dugo mučilo i da dan danas nije zaboravila.. osjetila sam se voljeno.. nekako mi je bilo toplo pri srcu.. ne znam.. opet mi je postalo jasno da imam ljude koji me vole i podržavaju.. i uz mene su ma šta god mi se dogodilo. Ma poludjet ću. Uz ove pjesme u pozadini i hormon sreće hehe koji mi nori tijelom. Ma sad sam malo prije imala toliko inspiracije, a sad ne kužim, nije mi jasno di je odjednom nestala.. uglavnom, rekla sam par rečenica.. a sad me želja za pisanjem i izražavanjem osjećaja prošla.. tako da.. ljudovi moji sve vas voli Chuchy.. pusek svima..

Bila je jesen, života mog..
Bila je ljeto, srca vatrenog..
Bila je zima, topla i ugodna,
u mome krilu bila je sigurna..





I tako dok sam se pokušavala natjerati za stol i knjige u ruke.. i sama pomisao na sutrašnji kolokvij sve me manje privlačila.. i tako čuvši ovu Stavrosovu pjesmu zamisla se ja i nešt me puklo, i rekla ja knjigama baj, baj.. uzela ja laptop u ruke i krenula napisati ovaj post.. nekako mi se sad piše.. neznam.. ne mogu objasniti.. ponekad mi je baciti misli na papir.. ili na post.. ko neko rasterećenje.. ili kad se nemaš kome povjeriti.. blog i papiri uvijek su pri ruci. Padne meni na pamet.. da ljeto samo što nije tu i nema šanse da sad blejim nešto previše u knjige.. Mada to nije to.. ono zbog čega se sad ne mogu koncentrirati na knjige je moj mali.. znam da on sad za razliku od mene radi nešto korisno.. a ja se ubijam u pojam jer razmišljam o njemu umjesto o knjiženjima, fifekima i lifekima hehe.. Al eto.. pjesma me inspirirala.. a i ovako i onako cijeli dan mislim na njega.. ne znam što me spopalo hehe. Naravno, nije to ništa loše.. no i ja nađem pravo vrijeme za razmišljanje hehe. I baš sam mislila, mjesec je dana prošao otkako smo zajedno, a meni je s njim sve ljepše. Svakog dana oslobodi me nečega novog a toliko starog. Svaki dan moji su strahovi sve manji.. jer me on čuva, pazi i mazi. Svaki dan uz njega otkrijem neku novu čar, svaki dan s njim je ko najljepši san. I danas je on meni daleko.. upravo sad ne sjedim njemu u naručju.. al ga osjećam.. osjećam njegove dodire i poljubce. Možete samo zamisliti kako je poseban i prekrasan.. savršen.. nema onoga što kraj njega nije moguće. Njegovi su ciljevi za razliku od mojih puuuno viši.. no kraj njega sve što sam mislila da je neostvarivo ostvarit će se. U jednom sam od prijašnjih postova, ispunjavajući sekinu štafetu, rekla za sebe da polako otkrivam "uspavanu djevojčicu" u sebi.. i istina je to.. ta djevojčica napokon diše punim plućima.. a on, mali moj, nije poput mene.. možda jest malo ozbiljniji u nekim pogledima od mene, no zato je prekrasna osoba, dobar čovjek.. osoba vrijedna divljenja. Provodeći jučer vrijeme s njim, kroz razgovor, sam opet saznala toliko novoga o njemu. Slušajući ga kako govori, u sebi sam mislila, odakle sad tolika sreća da sam upravo ja zavrijedila njegovu ljubav?? Ljubav tako potpunog, fenomenalnog čovjeka. Ljubav čovjeka bez mana, ljubav čovjeka toliko pametnog, neodoljivog i predobrog. Ljubav čovjeka koji je u većini stvari moja suprotnost. U sebi sam mislila, kako na njemu ne mogu pronaći baš ništa loše.. slušajući ga shvatila sam kolko se naša mišljenja podudaraju. I slušajući kako razmišlja, sve me više privlačio, impresionirao i zadivljavao. Gledala sam ga prodornim pogledom, pogledom koji ne može sakriti ono što osjećam. A to što osjećam prema njemu nešto je najljepše što mi je Bog kao čovjeku monstruozne prošlosti mogao dati. I sama sam uvijek govorila da mi nije potrebno baš ništa, već samo trunkica ljubavi osobe poput njega. I napokon je stiglo to moje vrijeme.. nakon svega i svačega.. Njegovu iskrenost i nježnost cijenim više od ičega, hvala Bogu što ga je stvorio takvog kakav je.. bez ijedne jedine greške.. I unatoč svemu što mi on kaže.. ja se i dalje pitam čime sam ga zavrijedila?!? Znam da ne bih smjela tako misliti, no osjećam da je predobar za mene.. da tako dobar kakav je zaslužuje nekoga puuuuno boljeg od mene.. Znam samo da je on veliki čovjek i da nikad nikoga ne bi ni iznevjerio a kamoli nekome odmogao pomoći. Znam da je osoba kakvu sam do prije mjesec dana mogla samo sanjati i u snovima priželjkivati.. No krasno, sad još i Crvena jabuka u pozadini.. ti znaš ko je ludak na kiši, ispod tvoga prozora.. ti znaš ko je kad telefon zvoni, i ko na tvoje molim vezu prekida, ti znaš čija si velika bol i ko zbog tebe pravi gluposti.. drugi će tvoju ruku da čuva i drugi će tebe voljeti.. al kao ja, niko nikada.. i kako da onda ne mislim na njega.. kad me sve pjesme i sve oko mene podsjeća na njega.. ja i ti smo vezani, zauvijek, istim snom.. putevi na kojima nema stanica.. vuku me.. do tebe.. do tvojih zjenica.. i dalje.. i dalje.. Bože kako teška godina.. ma mali moj pojela bih te sad.. di si ti meni? jel i ova mala smotana fali tebi ili ne? .. sad ovdje moram stati jer od prevelikog razmišljanja o njemu pitaj Boga šta bi mi palo na pamet hehe.. možda da ga otmem i zatvorim tu k sebi.. u sobu.. na krevet.. i da vidiš.. kome ljepše nego meni.. hehe.. ah već malo i bulaznim.. al što ću kad ga volim i voljet ću ga dok sam živa.. i svakog se dana moliti da njegova ljubav bude barem ko djelić ogromne ljubavi moje..

Mrzim ljude poput jedne osobe koja me prati cijeli život. Mrzim ljude poput osobe koja cijeli život gura nos tamo gdje joj nije mjesto. Mrzim ljude poput osobe koja cijeli život samo spletkari protiv mene. Mrzim ljude poput osobe koja mi cijeli život podmeće svakakve gadosti i bezuspješno me pokušava uništiti. Ma ne mrzim ni takve ljude ni nju, već ju žalim i mogu joj se samo smijat iako sam sad užasno ljuta i iznervirana, bijesna.. Ono što mrzim jest moja osobnost. Mrzim što nemam snage odjebat nekoga poput nje, jednostavno nemam srca učiniti tako nešto. Upravo zbog toga uvijek iznova ispaštam i stradam. Na taj se način moj život pretvara u mukotrpnu borbu protiv zlotvora koji me neprestano jebu u zdrav mozak, umjesto da se borim za sebe i ispunjenje svojih želja i snova. Trudila sam se cijeli život zaustaviti tu gaduru, bila sam fer i nikad prema njoj nisam bila ni zla ni nepravedna kao ona prema meni, niti sam pravila razliku između nje i ostalih u društvu. A kažu, nemoj činiti drugima ono što ne želiš da se čini tebi. Čemu ova moja pravednost, poštenje i dobronamjernost, kad većina ne zna što je to??? A ona, očito, nikad čula ili ju njeni doma nisu bili u stanju naučiti. Kakvi roditelji – takvo dijete. Njihova slika i prilika. I to pokvarena ko najpokvarenija kučketina koju svijet poznaje. E sad me napokon polako bijes počeo popuštati. Jer se smijem sama sebi loveći se kakve izraze koristim... kučketine... ma nisam to ja, al o njoj stvarno tako mislim. Kad se samo sjetim onog njenog cvili-cvrkutavog glasa, tlak mi se digne na 580. I zaboli me kurac za cijeli svijet. Ako ima imalo pravde na ovom prokletom pokvarenom svijetu, jednog će dana i nju i sve slične njoj stići sudbina koju zaslužuju.. nešto najgore, gore i od najgadnijeg. Hvala Bogu i Hladnom pivu i pjesmama s kojima rasturaju.. te zakon pjesme potiču me da još lakše izbacim emocije i bijes na ovaj list papira.. U ritmu Kaže stari što nam fali srce mi udara sto na sat i nikako da se smiri. Udara i udara, raznijet će me prije ili poslije. Prije ili poslije ono će stati i bacit me u ponor odakle neću izaći. A bome, neću se ni trudit. Jer mi je dosta svega i ovoga pakla. Dosta mi je da neki oru i kopaju kako im se kurac diže i žele vladat ne samo svojim već i tuđim životima.. ko da im njihov nije dovoljno jadan, beskoristan i nikakav. Čini se da nikad nisu osjetili zadovoljstvo u tom svom prokletom, ljigavom životu, pa misle da ne smije nitko uživati. Dosta mi je toga. Dođe mi da se u sekundi bacim kroz prozor tu sa zadnjeg kata i pružim joj napokon to životno zadovoljstvo. Da me se konačno riješi i s užitkom se nasmije bar jednom u životu. No čim se vratim u realnost i dođem k sebi, shvatim da toga nije vrijedna, pa čemu joj pružit to slatko a za mene gorko zadovoljstvo, kad sam se godinama i godinama borila i pobjeđivala ju.. kako-tako.. Nisam joj dopuštala da me ubije, ni psihički ni fizički, iako mi je često došlo da ju zadavim. Pri samom pogledu na tu odvratnu facu, ciničnu poput otrova, preokreće mi se i diže u želucu. Osjetim da mi se povraća, bijes mi u sekundi sledi žile diljem tijela i krv se skruti poput kamena. Gotova sam. Dosta mi je, jednom zauvijek. Da mi je imat moć i poput indijanaca dozvat tornado umjesto kiše da ju otpuše i rastrga na milijun komadića. Kad osluhnem svoje srce, voljela bih vidjet u njemu mržnju koju je zaslužila, no mogu ja slušat i gledat satima i mjesecima, povećalom ili mikroskopom, i znam da to nikad neću vidjeti u tom svom srčeku. Jest da je malo i povrijeđeno, puno je proslo, proživjelo i pretrpjelo, no unatoč svemu tome u njemu nema mjesta mržnji, cijelo je rezervirano za ljubav i samo ljubav. I pri pogledu kroz prozor, dok vidim bebe na njihaljkama, preplavi me neka neobična toplina. I onda znam da sam to ja, izvana jaka a unutrašnjost mi slaba, jedva da već i dišem i ne znam kako ću još dugo izdržati. Šta mi znači život živjeti kad u njemu ne vidim smisla?!? Zar ću se uvijek morati sama strgati za ono malo dobra koje vjerojatno isto tako nestaje s planete? Ma kako god bilo da bilo, nikad neću shvatiti što ljudima poput nje takve gadosti, takvi činovi znače ili pomažu u životu? Kakav im to ipak užitak može pružiti??? Isto tako, kažu i da je osveta slatka, no ja nisam tip sklon osvećivanju. Ovako i onako se ubijam za svaku najmanju sitnicu u životu, a gdje bi završila da se krenem i osvećivat za svo zlo koje mi je učinjeno?!? U ludnici definitivno. Ma nije valjda da mi je to suđeno? Ako stvarno jest, onda očito živim u zabludi i ta najveća svjetska kučketina nije ona nego ja, samo ja i nitko drugi. Molim se Bogu, da me netko prosvijetli i kaže mi što mi je činiti, jer ako uistinu živim u zabludi mogu me odmah objesiti bude li svijetu i ljudima bolje bez mene. Ja mislim da nije tako i kakva god ja bila mislim da nikad neću biti gora od te njene proklete vrste... ako to uopće i mogu nazvati vrstom... prije bih rekla da je to otpad.. šljam.. ili najjednostavnije rečeno «drek na kuhaći». Svaki bolji izraz za njih bio bi pre dragocjen i nema smisla trošiti lijepe riječi na njih. Na svom sam putu srela svakakve ljude, ljude vrijedne divljenja i najvećeg poštovanja, no i ljude vrijedne samo prijezira. A obično ovi drugi vladaju svijetom, bilo to ok ili ne. Čini se da svijet ne mari za obične smrtnike, a varalicama ko da sve mora dat na pladnju. Možda sam jedna od rijetkih koji takvo što osjećaju i prepoznaju, no ne želim biti i jedina koja se protiv tako nečeg bori sama samcata i prolazim trnoviti put kako bih postigla nešto za sebe i druge. Istina, lijena sam ko mazga, no razumijem hrpu stvari za koje oni nisu ni čuli.. tonu raznoraznih sitnica koje životu daju čar i ljepotu... milijun stvari koje čovjeka čine boljim i prije svega nepokvarenim. Katkad bih najrađe pobjegla, smjestila se u raketu i poletjela u svemir.. ili na mjesec.. da se odvojim od svega zla.. i iz daljine promatram kako luđaci lutaju zemljom i uništavaju se međusobno. A ja bih sjedila na mjesecu, prekriženih nogu, sa sunčanim naočalama na licu, s kapicom na glavi, u pidžamici, i slatko im se svima smijala. Zamislite to ako možete, sjediti sam, u tišini, negdje tako daleko, i samo se glasno smijati svemu tome... konačno malo odahnuti..

---------------------------------------- pauza ----------------------------------------------

Nakon pauze.. nakon samo 15 minuta.. osjećam se drugačije.. mirnije.. no tugu u očima ne mogu sakriti.. niti ju želim potiskivati.. Tako tužne oči opet bacaju pogled kroz prozor kad tamo ugledaše još više djece na igralištu.. Ajme kako bih voljela na trenutak bit u njihovoj koži.. da sam vesela poput njih, zaigrana, mirna i rasterećena.. bez i jedne jedine brige na pameti.. bez jednog jedinog problema u toj slatkoj maloj glavici koju krasi samo smješak i sjej u okicama te male prekrasne bebice.. Voljela bih da sam dijete... voljela bih imati djetinjstvo poput sviju. Nedavno sam.. prošlog ljeta.. u sebi opet počela otkrivat dijete.. budit djevojčicu prisiljenu na spavanje prije mnogo godina.. I kad danas postanem svjesna svega što sam propustila odnosno svega što sam «prebrzo prerasla», ne mogu da me ne boli.. Ma nije sve tako negativno.. ima tu i mnogo dobroga.. ne smijem biti pesimist.. I ne želim biti dijete, ne želim vraćati prošlost. Jer da se moj životni put promijeni, ne vjerujem da bih upoznala svog malog slatkića i on vjerojatno ne bi bio taj najvrijedniji dio ovog mog sjebanog života. Cijeli moj jebeni život u sekundi postaje prekrasan.. jebeni bez njega, prekrasan s njim.. I ako je išta vrijedilo, vrijedilo je patiti sve ove godine.. ako je on nagrada.. Unatoč svemu što me boli i ubija, ljubav prema njemu veća je od očega i jača i moćnija od najjače sile svijeta. Ljubav moja nadilazi brda i doline, ni munje i gromovi ne mogu ju savladati. Moj život, kakav je takav je i samo zbog jedne jedine stvari ne bih ga mijenjala: zbog mog malog Kinezića. Da nema njega bila bih u stanju sve bacit od sebe i vratit vrijeme u zaborav, ponovno se rodit i živjet snove koje sam «stoljećima» gradila. Nije ni iskustvo koje posjedujem za bacit, no ono nije dovoljno za nepovrat prošlosti. Jer vjerujem da bih takva iskustva stekla i da se ponovno rodim i živim po svojim pravilima. Al' onda sa mnom ne bi bilo zajebancije. Više ne bih bila dobra sa svima, nego samo s onima koji su toga vrijedni. Rekla bih samo: «Nema više trte mrte!», stavila slušalice mp3-a na uši i u ritmu glazbe okrenula im leđa. Danas to nisam ja, danas nisam takva, i nije mi ni na pameti činiti takvo nešto, ni prijateljima a bome ni najžešćim neprijateljima. Zašto uvijek oni koji nikome ne žele zlo, izvlače deblji kraj i gore prolaze?!?!?!? Kuda je ovaj svijet zalutao? U neku slijepu ulicu.. I šta se onda čudimo da su ljudima pomućeni razumi i ne raspoznaju dobro od zla?!? Ljudi kažu da postoje tisuće pitanja na koja ne znamo odgovore, no ja znam samo jedno: ZAŠTO?? ZAŠTO JA??? To se pitam već sedam godina i čini se da ću se pitat dok sam živa. Jel odgovor, sudbina je tako htjela i možeš se jebat propalico jedna??? Ako je tako nek sve ode kvragu. Jebao se cijeli svijet, jebali se svi ljudi i na kraju jebala se ja!!!

Evo mene ljudi moji.. htjela sam napisati neki post danas popodne al nisam imala inspiracije.. i onda moja seka telepatski rješava moj problem.. ko da je znala što me muči... i predala mi jednu štafeticu koju sam odmah odlučila ispuniti.. napisala je ona da nije nimalo laka.. i slažem se s njom.. al štafeta je zakon.. pa da krenem s ispunjavanjem..

Opisati se u pet točaka:

... u duši sam "dijete" koje nije u stanju nikoga mrziti i svima spremna oprostiti, a zapravo puno realnije gledam na svijet od svojih vršnjaka.. moje je iskustvo ogromno ...
... uvijek nasmijana, iako kažu da se smijehom branim, optimistična ...
... uvijek iskrena, ali i tvrdoglava ko mazga ...
... ovisna o plesu, a obožavam umjetnost, tj. slikat, pisati i ovaj svoj blog ...
... spremna na sve za ljude koje volim, a kad volim, volim više nego samu sebe ...

Napisati pet rečenica o sebi:

1. Živim za ljubav i ljude koje volim, živim za svojeg malog i za vrijeme koje provodim s njim, zahvalna sam na svakoj i najmanjoj sitnici, i ne tražim puno u životu.. samo malo ljubavi... cijenim iskrenost više od svega i uvijek kažem ljudima otvoreno u lice što mislim... ne okrećem leđa ni najvećem neprijatelju..

2. Oduvijek sam mislila da ne zavrijeđujem neke stvari, sve dok se nisam pomirila sa sudbinom i prošlošću koja mi je uništila život, promijenila me i ojačala, od mene stvorila osobu - dobru ili lošu - takvu kakva sam danas... a danas znam da kraj njega ništa nije nemoguće...

3. Jedino što mi je bilo potrebno, bilo je osjećati se sigurno.. sigurno u nečijem toplom zagrljaju.. a to danas imam, i nije mi potrebno ništa više, jer sam sretna i nitko mi ne može ništa... teško me povrijediti i neugodno iznenaditi jer sam previše prošla i vidjela u životu..

4. Kad su svi oko mene nemirni, nervozni ili živćani.. ja sam izuzetno smirena i pokušavam ljudima vratit dobru volju, razveselit ih ili nasmijati, hiperaktivna sam i puna energije.. hehe.. zato i spavam kolko spavam – u granicama NEnormale hehehe... ma uvijek za akciju, tulume i zajebanciju..

5. Moje najveće strasti: ples, slikanje i pisanje.. a volim i kuhat, eksperimentirat, i obožavam dječicu.. plesna karijera je «samo» veliki neostvareni san.. nažalost.. slikanjem svoje emocije bacam na papir.. a pisanje je još jedna stvar u nizu koju volim.. i onda ljudi očito s pravom kažu da sam umjetnička duša ...

Ili-ili:

Istina ili laž --- istina i u najgorem slučaju... bolje znat kako stvari stoje, nego živjeti u zabludi...
Mržnja ili oprost --- oprost... jednostavno nisam u stanju mrziti ni kad to želim...
Sladoled ili kolači --- sladoled hehe.. ne moram ni komentirati...
Motor ili auto --- auto heehe... i gas do daske..
Putovanja ili učenje --- putovanja, hehe.. želja mi je što više putovati svijetom...
Planinarenje ili trčanje --- planinarenje u svakom slučaju, svjež zrak planina, šumski puteljci...
Disko ili kafić --- disko i ples od jutra do sutra...
Nogomet ili košarka --- nogomet u svakom slučaju hehe, jebeš košarku hehe...
Laptop ili kompić --- laptop je zakon.. hehe.. tak praktičan.. ne može bolje.. hehehe...
Ljubav ili novac --- ma ljubav i samo ljubav, novac nikad nije stvarao sreću...

Pitanja i odgovori:

1. Da ti zlatna ribica može ispuniti tri želje, koje bi to bile??

Trenutno ne želim ništa, imam sve što mi treba.. imam ljubav za koju živim, imam kraj sebe čovjeka o kakvom sam do nedavno mogla samo sanjati.. i obično se ne usuđujem ništa željeti.. sretna sam i zadovoljna ovako, i nije mi potrebno ništa više.. sačuvala bih te želje za kasnije...

2. Što te na ljudima prvo privuče??

Nije da me nešto posebno privuče.. tu ili ima «kemije» ili nema.. al ja sam društvena i brbljava, tako da svima pružam priliku.. i sa svakim pokušavam uspostaviti kontakt, pa vidim dal to ima smisla ili ne.. obožavam duhovite ljude, pomalo smotane poput mene.. al iskrene... ako zrače pozitivom i vedrinom, i energija izgara iz njih, to su ljudine.. hehe... no oči su ogledala duše i otkrivaju čovjeka... kad me neko pogleda u oči, ništa ne može zatajiti ili sakriti..

3. Kad bi morala birati između prijatelja koji se zove prijateljom, ali to nije, jer je iza tvojih leđa nešto drugo, ili neprijatelja koji ti sve veli u lice, što bi odabrala??

Definitivno i bez razmišljanja, neprijatelja koji mi sve veli u lice, iskreno i otvoreno, a ne ponaša se ko neke kukavice koje ti iza leđa kukaju i gunđaju a nemaju ti hrabrosti išta reći u lice... ne podnosim takve dvolične ljude.. i ma kakvi mi god neprijatelji bili, nikad im neću odreć moju pomoć kad im je ona potrebna, jer ako se oni ponašaju ko kreteni, ne moram se i ja... a ovakvih lažnih prijatelja puno sam upoznala u životu i znam da mi takve osobe nisu potrebne u životu...

4. Gdje se vidiš u budućnosti??

U budućnosti se vidim kao cura sa završenim faksom i nekim dobrim poslom, s čovjekom kojeg ću voljeti i dvoje ili troje slatke male djece.. ma ne tražim puno, samo da me okružuje ljubav mojim voljenih, mojih bližnjih i sve će biti u redu.. želim biti sretna kraj nekoga tko će me voljeti onako kako mi je potrebno... a da baš moram birat, voljela bih se vidjeti kao cura s uspješnom plesnom karijerom.. a usput bih se bavila i slikarstvom i pisanjem i još svim i svačim.. no znam da o takvoj budućnosti mogu samo sanjati i maštati... ti će snovi čini se ostati neostvareni.. znam da će u meni želja za tim vječito gorjeti.. no znam i da su ti snovi neostvarivi...

5. Bez kojih osoba više ne bi mogla zamisliti život???

Život ne bih mogla zamisliti prije svega bez svog slatkog malog kojeg volim više od života, bez maloga kojega obožavam i bez kojeg ne mogu zamisliti dan.. ma on je čovjek s kojim želim disati do kraja života i ne želim ga izgubiti.. uz njega tu je i moja starija seka koja mi je isto tako veliki oslonac i podrška kad mi je teško.. ma tu su još i neki frendovi i frendice koje su dio ovog mog ludog života i bez kojih ja više ne bih bila ja... ma sve su to ljudi koje volim svim srcem i za koje sam spremna učiniti sve... vidim li da su sretni oni, sretna sam i ja.. zbog njih...


I na kraju ove zakon štafete... red mi je da ju predam i dalje.. pa evo.. štafetu predajem kao izazov: ... Čupava ...
... I need love ...
... Mala brineta ...
... K*l*a*r*i*s*a ...
... Malena ...

... Mogu ju ispuniti i svi koji nalete na post i požele prihvatit izazov... tko voli nek izvoli... bit će mi drago pročitat vaša ostvarenja ... pusek svima koliko vas ima.. sve vas voli Chuchy...

Skoro pa će već 4 sata ujutro.. a u 5:15 h morala bi ustat. Tako da.. odlučila sam da ništa od spavanja. Kao prvo, ni malo mi se ne spava, a kao drugo, bolje da ne krenem spavat sad kad ima još sat vremena do buđenja jer me inače neće probudit ni da se ne znam šta dogodilo. A i bila bi loše volje, ljuta na sve oko sebe, što ne želim. A i zašto da spavam kad mi se jednostavno ne spava.. nego lumpa. Ljudi mi se čude kako uopće funkcioniram jer ništa ne spavam. A bome sam se i ja zapitala što mi je kad sam negdje na netu pročitala kolko je nesanica nezdrava. Ma boli me briga. Meni je ovako sasvim ok, i ništa mi ne fali. A k tome i ljubav cvate, pa kud ću bolje.. hehehe... Mislim, ne znam ko normalan krene pisat post u ovolko sati?!? Nitko.. al uvijek se nađe neki specijalac poput mene koji nema pametnijega posla u ovo doba noći.. hmm... ili dana? I eto.. šta da kažem kad mi je mozak na paši i ne mogu ovako kasno smislit ništa zanimljivo.. Još malo i morat ću se spremat za faks i opet svojim omiljenim prijevoznim sredstvom, biciklom, i omiljenijim, vlakom, na put. Majko mila, e ako ja ne zaspim na glupom predavanju ujutro u sedam, onda svaka čast, bit će to osmo svjetsko čudo. Jer kolko znam iz iskustva, malo mi fali da zaspim i kad su predavanja u popodnevnim satima, a kamoli da se suzdržim u ranu zoru hehe. Istina, ima i izuzetaka, ima sati kad mi se ne spava, no to samo kad je ekipa na okupu i kad imam s kim pravit gluposti. Ma neću više pisat bedastoće, nema smisla.. Bilo bi mi bolje da skoknem na topli krevetić, al me ne privlači baš. Već će to moje kolege, i moj mali odradit umjesto mene. Jer svi oni spavaju i griju krevetiće već odavno hehe. Mogla bi se i ja ugledat u njih, ha? Hehe.. Ajde ljudi noćko, a ja idem.. slušat glazbu?? Gledat tv?? Ili jednostavno samo brojit zvijezde.. ?!?!?!? Cmoka!

Ojla ljudi.. evo mene danas u totalno drugačijem raspoloženju.. Hvala Bogu, bili ste u pravu i bila je to samo mala prolazna kriza.. a uostalom, ko od nas danas ne prolazi kroz krize? Pa nikome život nije bajan i sjajan i svatko ima nekih problema. Nikome ne ide sve kao podmazano i svi se mi borimo s preprekama koje nas žele ali ne uspijevaju spriječiti – jer smo mi jači, uporniji i hrabriji. Šta da vam kažem, moja je deprica trajala sam jedan jedini dan.. boljelo me i plakala sam.. suze su mi cijelo vrijeme virile iz zeleno-smeđih okica i jednostavno si nisam mogla pomoći. Ono, ima dana kad mi se svakakve sitnice nakupa i onda me slamaju. Mislila sam reći što me mučilo, no zaključila sam da nije bitno i da nema smisla da se opet prisjećam toga. Za mene je gotovo sve, i ne mislim se više mučiti s tim. Mislim da kao i svi ljudi na ovom svijetu imam mana, i da nisam savršena kao i većina. No mislim i da nisam zavrijedila to što se dogodilo, jer se oduvijek trudim biti pravedna, iskrena i ne povrijedit nekoga. I bilo bi fora, da bar znam što sam napravila, ali ne.. I neću se uopće više s tim zamarat.. znam samo ko je sve to mogao pokrenuti, al ta osoba ne shvaća vrijednosti i ljepote života. Čim sam uvečer bila sa svojim malim, počeo mi se osmjeh vraćati na lice.. kraj njega jednostavno ne mogu bit hladna, jadna i mrzovoljna. I hvala Bogu što depra nije trajala dulje od tog jednog blesavog dana i hvala Bogu što sam brzo došla k sebi i shvatila da osobe zbog kojih patim to ne zaslužuju i da se gadno varaju misleći nešto što nikako nije istina. Žao mi je ako su neki ljudi razočarani, nije mi to bila namjera. No mislim i da ne činim ništa loše i da me nitko nema pravo osuđivati. I na kraju ću vas samo pitati, tko su vama prijatelji? Osobe koje vjeruju svemu što čuju o vama, bez da vas išta pitaju ili popričaju s vama, sigurno vam prijatelji nikad ni nisu bili, jel tako? E to je ono što ja ne razumijem.. zašto ljudi vjeruju svima samo ne onome o kome je riječ. I onda još bježe glavom bez obzira umjesto da raščiste stvari. Ma dosta o tome. Od te večeri ja sam opet druga osoba. Kad sam se «otrijeznila» tj. došla k sebi, opet sam počela osjećat svu onu svoju ogromnu energiju i snaga mi je samo rasla i rasla.. Opet sam osjećala jačinu u svom tijelu, za razliku od slabosti koja je jutros bila u meni. Opet sam bila spremna za akciju, za smijanje i nove pobjede. Ma ni jedna moja depra ne traje dugo.. sve su to kratkotrajni bedovi. I ne mogu se na nikoga ljutiti pa čak ni sad kad to želim.. to naprosto nisam ja.. ja sam ja.. ljudima se možda ne sviđa moja «pojava».. no mene za to zaboli kurac... važno mi je samo to da sam opet kao nova i spremna na apsolutno sve.. pa čak i zaboraviti da postoje određeni ljudi.. ljudi koji su jedan dan uz tebe, a drugi dan razočarani bez razloga. Navikla sam na sve i svašta u životu, i zato čim bar na kratko dođem k sebi opet postajem svjesna svijeta oko sebe. Svoje snage. Onoga što sam u stanju napraviti. I prije svega – da nitko ne zaslužuje moj nestanak. Možda na to pomišljam u takvom trenutku, no zašto da nekome pružim takav užitak??? Rađe ću i dalje uživati u životu, sretna se i nasmijana provlačiti kroz život. E da.. htjela sam još spomenut jedan osjećaj koji me pratio toga dana.. vozim se ja biciklom prema gradu, jer sam morala na faks.. i ja kao ja, cijelim sam putem razmišljala o bedastoćama i mučila se.. znala sam da mi to nije dobro i da moram prestati, no znate kako je to... i ne mogu objasniti osjećaj koji me obuzimao.. samo sam u sebi mislila i mislila.. oči su mi bile suzne, faca pokisla ko u kisela kupusa, nisam imala snage ni volje za živjeti.. pred očima mi se malo maglilo i bol u glavi mi je razbijala.. ma doslovno ko mumijica jurila sam bajkom u grad.. i cijelo mi je vrijeme glavom lutala jedna stvar.. no ovaj mi put, iskreno, nije polazila za rukom.. neprestano sam si pokušavala natjerat smješak na lice ali nisam uspjela.. jednostavno nisam mogla.. srce me previše boljelo.. samo sam u sebi mislila kako se moram truditi biti jaka, da drugi ne smiju vidjet da sam slomljena i da ne mogu ništa.. da sam gotova.. samo sam željela da drugi ne shvate kako mi je loše i da sa mnom nešto nije u redu.. a i sama znam da mi nije dobro skrivat bol i glumit da sam jaka čak i kad to nisam.. i tako, misleći da moram skrivat tugu i pred svima se pravit jaka, vrijeme je prolazilo.. a ne mogu vam opisati kako me boljelo srce.. kad sam čula da sam tog nekog razočarala i slične spike.. definitivno me šlagiralo.. srce me boljelo i pikalo kao nikad u životu.. bol je bila nepodnošljiva.. a morala sam i dalje disat i ne se predavat.. i ma kako god «umišljeno» zvučalo, sad više ne mislim da sam propali slučaj.. osoba sam kakva jesam, nisam anđeo kao ni svi drugi, no nikad nikome neću odmoć ako sam u prilici pomoć.. i ipak ljude ne razočaram na svakom koraku, jer već dugo nisam razočarala nikoga.. i znam i da ne mogu misliti samo kako ja drugima uništavam živote.. znam da ne smijem i ne mogu misliti samo na to što ja radim drugima inače ću brzo završiti deset metara ispod zemlje. A što je s onim što se radi meni?? A što je s onime što je meni učinjeno???? Što sa svime što je meni uništavalo život??? Ma nema se više smisla opterećivati, život ide dalje.. a ja sam svjesna svega svijeta oko sebe, ljudi i realnosti. I znam da za mene još ima nade.. jer sam presretna, okružena najdražim mi osobama i živim onako kako ja to želim, bez da dozvoljavam da mi itko dirigira ili zapovijeda.. Možda jesam tvrdoglava, i to užasno, no to je život napravio od mene. I ono što zamislim, tako i napravim. Neke si stvari više ne dozvoljavam i vlasnica sam nekih razmišljanja koja me uvelike razlikuju od mojih vršnjaka. Ma ja sam samo, za neke obična mala Chuchy.. za neke Emina.. I to je sve.. nisam ništa posebno, al zato sam jaka kao rijetki u društvu. To sam ja, trenutno presretna osoba.. i to bez ijedne više crne misli u glavi... jer sad me sve podsjeća samo na njega.. i na ljubav koju osjećam.. ma presretna sam... velika pusa svima koji ste uz mene.. nikad vam to zaboraviti neću... Baterije su mi napunjene i više me nitko, ali baš nitko - slomiti neće. Živjet ću samo za svoje strasti i ljubav koja je dio mene...

JA SAM PROPALI SLUČAJ... HTJELA ILI NE, LJUDE RAZOČARAM NA SVAKOM KORAKU... ČEMU ONDA ŽIVJETI I LJUDIMA ŽIVOTE UNIŠTAVATI... NEMA SMISLA... AKO JE TAKO - NESTAT ĆU...

( Kocka je bačena )





Iako kocka je bačena i sve su potonule lađe, život je «igra» koju živimo. Čitajući sekin post dobila sam nenadano nadahnuće i zamislila se. Pa evo da i s vama podijelim misli koje su me zaokupile a iskreno, nisu me iznenadile. Gadno je kad shvatimo neke stvari, gadno je kad se moramo pomiriti s nekim stvarima ili kad skužimo da nije sve onako kako bismo htjeli da bude. I kad netko kaže da su i zadnje karte bačene na stol, dođe ti da se zapitaš, jel uopće imalo smisla da se ponižavaš ili moliš nemoguće? Jel imalo smisla voditi ponekad čak i voditi dvostruki život, glumiti da smo nešto što nismo? Nije mi jasno odakle mi sad ovakve fiksne ideje i misli, no dio su mene i moram ih izbacit na svjetlo dana. Lako je prokockati sreću, lako je izgubiti one koji nas vole. No glupo je biti s nekim a ne ga voljeti, ili biti s nekim i o drugima sanjati. Odvratno je glumiti jedno a zapravo biti drugo. Ljudi su danas previše lukavi i ne jebe ih ni pol posto tko koga jebe u zdrav mozak. No i dalje nitko od nas ne podnosi laž koja nas svakodnevno prati. U životu sam upoznala previše licemjernih ljudi, ljudi koji se predstavljaju kao jedno a u biti su puno gori. Isto tako i moja se ekipa čini se raspala.. Više se ne osjećam kao dio te ekipe.. kako god to zvučalo. Svi smo se udaljili, svako juri na svoju stranu i svako se ponaša kak njemu odgovara. Nitko za nikoga ne mari ni pet posto. Pa čemu da se onda brinem kad je svima nekako svejedno. Isprva me priznajem boljelo što se sve tako raspada iznenada, no brzo sam se pomirila s time. Jer sam svjesna nekih činjenica, svjesna sam pokvarenosti svijeta i Božje nepredvidivosti. Svjesna sam da nikad ništa neće biti onako kako poželim, i da sve što je lijepo kratko traje. No unatoč tome što ja sve to znam, opet ponekad boli i voljela bih da nije tako.. voljela bih da ja opet sve kao nekad.. a znam da se to nikad neće ostvariti. I moram priznat još jednu stvar, za sve, ma baš za sve, jebe mi se živo.. živim život kakav želim, takva sam kakva jesam, moj je mali uz mene i to je sve što trebam. Uz ljubav koju mi on pruža sve je moguće i nitko, nikad i nigdje neće me zaustaviti. A kamoli nešto ovakvo.. Sve mogu shvatit, sve mogu razumijeti, no jednu stvar ne. Nije mi jasno čemu u životu gluma? Zašto ljudi djelima ne potvrđuju riječi koje su ispričali. Zašto se ljudi ne dokazuju djelima??? Nikad se ne zna što je u nečijoj glavi, a još manje tko što misli i koji su razlozi nečeg takvog. Ma sve mi se zgadi i pri samoj pomisli na neke gadosti. Ne mogu vjerovati kako ljudi cinični mogu biti. Ne mogu vjerovati kako se ljudi brzo mijenjaju. Iako sam sve to prošla već bezbroj puta, još me žalosti nešto takvo jer ne mogu pomoći, a znam da je život takav. Malo je ljudi koji će uz tebe biti i u dobru i u zlu, još je manje iskrenih ljudi na svijetu, a još je manje onih koji ne glume da su nešto što nisu. Al čemu prikrivati neke stvari? Čemu skrivat istinu od nečijeg srca, čemu nekome srat o nekome kad to nema smisla???? Kad netko nekoga voli, onda ne sluša riječi drugih već stvara vlastito mišljenje. Ma šta želim reć. Samo to da mrzim razočaranja. Razočaranja koja su sve češća u našim životima, u mom životu. No imam kraj sebe nekoga kraj koga mi se sve ovo čini glupo i blesavo. Sve je moguće, no kad jednom shvatimo kakvi su ljudi zapravo, teško je vratiti se na staro i da sve bude kao prije. Ma ne da je teško, nemoguće je. Nije mala stvar vraćat nečije povjerenje, a još je teže nekome ponovno počet vjerovat. A šta ćemo.. ako smo se kockali.. i prokockali smo.. no nikad, ali nikad više, ništa neće biti kako je bilo.. mijenja se sve.. ljudi i njihovi komplicirani odnosi.. Pošto ja imam njega, ne trebam ništa više. Imam par najvažnijih ljudi kraj sebe i nemam se vremena više zamarati s ostalim dvorskim ludama. Predat ću se uživanciji i nikog neću jebat ni pol posto.. pa da ljudi vide kako je to...

Danas je baš neki lud i blesav dan. Gledam ja jučer i danas te maturante i mislim si kak je njima zakon. E to su bila vremena. Da mi je sad opet ponovit sve to.. Jučer na koncertu kad sam vidjela kak im je dobro, htjela sam biti djelom tog ludila. Mene glazba u trenutku ponese, a još kad je tako glasno i kad ludi ritam vlada, prolaze me trnci euforije.. adrenalin se diže.. ma luda sam, znam, al kakva sam takva sam.. No unatoč svoj sreći koju osjećam, ima i sitnica koje me muče.. primjerice ljudi koji iz dana u dan mijenjaju ponašanje bez razloga a do prije par dana pretvarali su se da su ti prijatelji. Tu prije svega mislim na jednog klipana a onda i na ekipu.. Hvala Bogu što kraj sebe imam njega, svog malog crnog koji mi znači sve na svijetu, svoju stariju seku i prijatelja koji je isto tako uz mene. Uz njih sam nepobjediva.. oni su izvor sve moje snage.. sve moje energije.. a oni koji me poznaju znaju da je ima i puno previše.. Ma život je sranje, rekli bi mi neki, no ja ne mislim tako. I mrzim se ponašat kao najveća gadura prema onima koji tako iznenada mijenjaju ponašanje. Čak mi je seka ispričala jednu moguću teoriju o tome, koji bi razlog za prestanak prijateljstva s tim lumenom mogao biti.. I mislila sam da je nemoguće, no kako više razmišljam i kako me to više muči, sasvim je moguće da je ona i u pravu. No ne želim misliti više na to. Iako ne želim, žalosti me takva situacija. Ma život je stvarno ponekad prava «kurva» kako kažu i nema se smisla zamarati s ljudima koji su takvi. A ja si jednostavno ne mogu pomoći i ne volim imati neriješene račune.. I onda još ove nepodnošljive vrućine.. ma nikom ljepše nego meni, ha? Hehe.. Ma nije važno.. iako me tako neke sitnice muče, nije to ništa.. Te ljude ne trebam u životu.. posebno ne sad kad tolko uživam.. a šta se maturanata tiče.. više mi sreće drugi put.. a valjda i zato i jest tako.. maturanti smo samo jednom kako bi to bilo za pamćenje.. ma jednom se živi.. nek mladi uživaju sad kad još imaju priliku.. a ja više ne želim trošiti riječi na ljude koji više nisu kraj mene.. dosta je toga bilo.. rađe muzika i skakanje.. to će mi sigurno vratit dobro volju..

Riječi izazova: grijeh, druga šansa, laž, muško-ženska prijateljstva, volim te ...

GRIJEH: ... kaže se, "ljudski je griješiti".. isto tako, ljudski je i nekome oprostiti.. jedno je nekome grijeh oprostiti a drugo zaboraviti.. iz iskustva znam da sam svakome sve u životu oprostila, no znam da to što sam oprostila nisam zaboravila.. treba razmisliti malo i o razlozima grijeha.. što je tog nekog navelo na to da griješi, da nas povrijedi.. jel to nešto opravdano ili ne.. ma teško da postoje opravdanja za takve stvari.. teško je opravdati zlo.. no ja još uvijek blesavo tražim opravdanja za one koji su mi uništili život.. još uvijek na neki način "naivno" opravdavam one koji su napravili ovo od mog života, još uvijek opravdavam one zbog kojih svoj život nanovo gradim.. mislim da to ovisi od čovjeka do čovjeka.. jer nisu svi spremni oprostiti nekome grijeh.. i ne gledaju svi isto na pojedine stvari.. naša se shvaćanja grijeha razlikuju, naša se poimanja grijeha ne poistovjećuju.. slažem se da je ljudski griješiti.. no ljudski je nehotimice griješiti a ne griješiti pri punoj svijesti da nekome radimo zlo..

DRUGA ŠANSA: ... pružiti nekome šansu.. pružiti nekome i drugu šansu.. nije uvijek lako.. no opet mislim da svatko tko se kaje za ono što je učinio, zaslužuje drugu šansu.. tako je u većini slučajeva, mada ima i situacija kad mislim da ni ja ne bih bila u stanju pružiti još jednu šansu tom nekom.. dapače, ako se netko želi promijeniti, ako netko želi popraviti zlo koje je napravio i ispraviti svoje greške, zašto ne?? .. al' ako to neko želi samo iz koristoljublja, ili nečeg sličnog.. nema šanse.. takvi ljudi drugu šansu nisu zaslužili.. jedno je iskreno se kajati a drugo biti sebičan i varati ne samo sebe nego i sve oko sebe..

LAŽ: ... laž, nasuprot istini.. laž je ono što ne podnosim.. ono što ne podnosi nitko normalan.. mrzim laž.. mrzim spletkarenje.. i ne volim kad mi se to radi.. cijenim iskrenost više od svega.. i mislim da je iskrenost nasuprot laži najvažnija za uspješnost neke veze i svih vrsta međuljudskih odnosa.. čemu lagati?? koja korist od laži?? koja korist od laganja??? baš nikakva.. jer svaka se laž kad-tad otkrije i svakoj se laži uđe u trag.. može se lagat no ne dovjeka.. može se lagat al nema smisla.. bolje biti iskren i kazat svoje mišljenje nego glumit nešto što nismo ili lagat iz dana u dan i stvarat priče koje ni sami ne pamtimo.. poznam dosta takvih ljudi.. beskrupulozni ljudi koji neprestano lažu kako bi sebe prikazali u boljem svijetlu a druge ocrnili i drugima naštetili.. ne podnosim to, rekla sam već.. iskrenost cijenim ko nešto sveto..

MUŠKO-ŽENSKA PRIJATELJSTVA: ... muško-ženska prijateljstva.. ljudi se uvijek pitaju jesu li moguća ili ne? ... često sam slušala kako nisu moguća i da ljudi ne vjeruju u njih.. ne znam jesam li u pravu.. no ja vjerujem u njih i mislim da su itekako moguća.. imam mnoštvo ženskih i muških prijatelja.. dapače.. sad tu na faksu na kojem dečki prevladavaju, ne mogu se ne družiti s njima.. tako da.. ja znam da su takva prijateljstva moguća.. itekako moguća.. i moram reć da je ponekad i ljepše imat muškog prijatelja nego ženskog.. ja obožavam sve svoje frendice.. i sve svoje frendove.. sa svakim od njih ja mogu pričat na neki poseban način.. a onim najbližim mogu povjeriti baš sve.. isto tako i frendima i frendicama.. ono što mi se sviđa kod dečkiju jest sama činjenica da mogu normalno pričat s njima, a ne da cijelo vrijeme vodimo razgovore tipa "bla-bla".. mislim pritom na neko "tračanje", ogovaranje, i ostale gluposti.. s dečkima mogu pričat o svemu i svačemu bez opterećenja, dok curke samo gledaju gdje će šta saznat, ogovarat i slične fore.. ne mislim ja da su sve cure takve, jer su moje frendice prekrasne osobe i ne bi ih mijenjala, no želim reći da cure često puta znaju biti takve.. i to mi se iskreno ne sviđa.. za razliku od dečki s kojima je sve drugačije.. ma uglavnom.. kažu da svako muško-žensko prijateljstvo ako je ono posebno i lijepo.. postaje nešto puno više.. al ne bih se složila.. istina, to je moguće, no tek neko kratko vrijeme imam nekoga uz sebe i uz njega i dalje imam mnoštvo muških prijatelja.. što ne znači da će netko od njih meni biti i nešto više.. ja svog malog volim a prijatelji su samo prijatelji.. puno mi znače, al sigurno ne više od njega..

VOLIM TE: ... volim te... mislim da su sve riječi suvišne.. voljeti nekoga prekrasno je.. a kad je ta ljubav uzvraćena, još ljepše je.. uživati i živjeti ljubav, reć nekom da ga voliš.. slušat kako netko voli tebe.. nema boljega.. jer i sama znam kako samo trunkica ljubavi može uljepšat dan i promijenit život iz temelja.. ljubav je ono najvažnije u životu i uz mrvicu ljubavi u stanju smo napraviti sve.. i tako ja danas volim njega.. i pitam se dokle sad seže moja sreća.. dokle sad seže moja snaga.. dokle seže energija koju posjedujem i dokle seže ljubav koju osjećam ???...

Sexy & Romantic glitter graphics from Sexi Luv.com



Pročitala sam negdje neku priču i zamislila se nad životom. Meni je danas u životu prekrasno, uživam u čarima koje me okružuju i vraški se trudim zaboraviti ono što mi je do sad stvaralo probleme. Razgovarati s nekim o ostatku života ili gdje se vidimo za ne znam kolko godina s jedne strane nema smisla a s druge itekako je potrebno. Važno je biti svjestan svojih želja i ciljeva, važno je znati za što se borimo kako ne bismo putem negdje zaostali ili se jednostavno prebrzo predali. Iako se ponekad ne usuđujem željeti, moram biti jaka poput svih ostalih. Zanimljive su maske koje kao ljudi svakodnevno nosimo. Mnogi skrivaju svoja prava lica a cinizam i sebičnost primjerice teško je sakriti. Jer hvale vrijedni ljudi odišu svojom dobrotom dok ljudi vrijedni prijezira ne prezaju ni pred čim a glumataju da su ne znam šta. Ne podnosim ovu drugu vrstu ljudi. Ljudi koji me poznaju najbolje znaju u koju bi me kategoriju od ovih dviju svrstali i ja ne želim suditi o sebi, no imam pravo na svoje mišljenje. Previše sam u životu najebala zbog ljudi nevrijednih ičega no danas sve to zaboravljam. Samo malo ljubavi bilo je dovoljno da hrabro krenem tim putem. I suočavam se sa svim i svačim. Kako godine prolaze, ne možemo vratiti vrijeme. Jedino što nam preostaje jest pomiriti se sa sudbinom. I kako vrijeme prolazi, mnogi ljudi drugima ne kažu ni što misle ni što osjećaju. E pa zato, ako ikad ikome išta želimo reći, recimo to odmah sada, jasno i glasno jer pitanje je hoćemo li opet imati prilike i vremena. Mnoge mi se uspomene vrte u glavi kao film bez zvuka. Nekih ću se sitnica i strahota uvijek sjećati, i ne želim razmišljati o kraju već samo o trenutnoj sreći. Svašta sam u životu bila u stanju napraviti, kad se samo sjetim osmjeh mi ne napušta lice. No danas se mnogočemu od toga smijem i mislim da život vrlo često nije fer. I kad govore ljudi da tokom života svakoga stigne što je zaslužio, zvuči mi to poprilično otrcano, ne znam, nekako ofucano.. Mada sam teško vjerovala u to, istina je.. možda ne uvijek al često se zaista stvari razvijaju tako. Meni su govorili da sam zavrijedila biti sretna, imat nekoga kraj sebe i živjeti kako sam sama htjela, no bilo mi je teško povjerovati to kad me uvijek nešto sputavalo na mom putu i uništavalo moje snove i sve što sam željela i za što sam se borila. No danas napokon mogu reći da imam nešto što mi puno znači i za što živim. Imam ono malo ljubavi koja mi je bila potrebna i osjećam se fenomenalno. A ima onih koji osjećaj ljubavi nikad upoznati neće. Hoće li me prošlost pratiti kao sjena do kraja života? Hoće li uspomene ostati i nakon što se svi rastanu?? Sva pitanja imaju odgovore, i nigdje se ne nazire kraj ni zbogom. Kako idemo dalje sjećamo se trenutaka provedenih zajedno, trenutak provedenih s najdražim nam osobama. I kako nam se životi mijenjaju, mi ostajemo isti, i ono najvažnije - ne zaboravljamo. Stoga volimo se jer ljubavlju preživljavamo. Ljubimo se, ljubimo i ljubimo, nježnosti razmjenjujmo. Život može biti bajka iako u njih ne vjerujemo..



Sexy & Romantic glitter graphics from Sexi Luv.com

Evo mene da napokon ispunim sve izazove koji su mi predani.. neke s povećim zakašnjenjem i neke novije.. zato isprike svima čije izazove ispunjavam nakon dužeg vremena, no nisam ni stigla ni imala inspiracije u zadnje vrijeme.. a sad je sve u najboljem redu i zato se odmah bacam na posao.. za početak da ispunim izazove koje su mi dali Vrag_s_licem_anđela i Ljubav sve pobjeđuje.. evo meni nekih dragih pjesama..



CRVENA JABUKA: TI ZNAŠ


Ti znaš ko je ludak na kiši, ispod tvoga prozora,
Ti znaš ko je kad telefon zvoni i ko na tvoje molim vezu prekida,
Ti znaš čija si velika bol i tko zbog tebe pravi gluposti,
Drugi će tvoju ruku da čuva i drugi će tebe voljeti,
Al' kao ja NIKO NIKADA ...

.. ja i ti, smo vezani.. zauvijek istim snom.. putevi, na kojima nema stanica.. vuku me do tebe, do tvojih zjenica, i dalje, i dalje, Bože, kako teška godina...

Mislim da je više svaka moja riječ suvišna, riječi poput slike govore ovaj put same za sebe.. ovo je jednostavno prekrasno i neusporedivo..


RED HOT CHILI PEPPERS: BY THE WAY



By the way.. pjesma koja me podsjeća na mnoštvo trenutaka ludila i tulumarenja.. otkačenosti.. ma prekrasna pjesma.. ritam, melodija.. fenomenalno.. zakon pjesma..

LINKIN PARK: NUMB



Još jedna luda, zakon pjesma.. već on početak govori sve.. posebno jaka pjesma.. energija koja proizlazi iz nje neobična je.. ne mogu objasniti što osjetim slušajući ovo..

LINDSAY LOHAN: RUMOURS



Neobičan ritam i melodija interesantni su.. ma čim je pjesma za ples meni je zakon..

JAMES BLUNT: YOU_RE BEAUTIFULL



Ovu pjesmu ne moram ni komentirati.. jedna od najljepših pjesama.. obožavam James Blunta.. unatoč neobičnijem zvuku.. pjesme su legendarne.. tako se lako uživiti u njih, opustiti.. ma ljubav je ono što nas drži živima i ono za što živimo..

GREEN DAY: BOULEVARD OF BROKEN DREAMS



Čim čujem početnu melodiju ove pjesme poludim.. pjesma je fenomenalna.. na trenutke luda na trenutke mirnija.. al slušajući riječi, svašta se budi u meni.. samo što niko ne voli slomljene snove.. svi sanjamo i nadamo se.. pa čak i onda kad to ne želimo.. život je kako kažu vrlo često "kurva" a na nama je da ga promijenimo i živimo kako hoćemo.. iako su mi u životu uništili sve želje i snove, danas opet sanjam i počinjem iznova..

ANASTACIA: LEFT OUTSIDE ALONE



Ovu pjesmu nema potrebe komentirati.. melodija ekstra.. ludnica.. ma čim čujem ovu pjesmu u sekundi me tjera na ples i na mnogo više od toga.. jednostavno uživam u tome.. to je nešto čime se želim baviti.. ples je ono za što živim i u što želim pretvoriti svoju svakodnevnicu..

TONE LOC & ZZ BROS: FUNKY COLD MEDINA



Eeeee taj ritam, ne mogu objasniti.. poludim.. zakon pjesma za ples.. a kad to kažem, mislim da je dovoljno..

THE CRANBERRIES: ZOMBIE



Još jedna meni zakon pjesma.. zombie.. ma i sama se često osjećam ko mali hodajući zombić.. jer ništa ne spavam i ne znam ni sama kako još uvijek uopće i funkcioniram.. al sretna sam, ma presretna, zaljubljena i volim užasno, jako i iskreno.. kako već dugo nisam.. vjerojatno zato..

RIHANNA: UNFAITHFULL



Pjesma fenomenalne melodije.. priča nečijeg života.. života mnogih.. pjesma za sve nevjerne.. izdajničke.. mnogi ljubav shvaćaju na totalno pogrešan način.. oni koji varaju ili izdaju.. spomena vrijedni nisu.. ma pjesma je zakon sve u svemu.. budi hrpu osjećaja u meni i ulijeva neku neobičnu snagu.. jačinu.. ma ne mogu objasniti to..

STACIE ORRICO: MORE TO LIFE



Pjesma koja nosi nešto posebno.. budi posebne osjećaje.. jednostavno nemam riječi.. prekrasno..

ROXETTE: LISTEN TO YOUR HEART



Osluškivati nečije srce nešto je najljepše na svijetu.. osjetiti dodir nečijih usana još je ljepše.. ljubav nas čini većima.. ljubav nas čini boljima i spremnima osvojiti svijet.. no upravo slušajući tuđe i svoje srce najviše se otkriva.. srce govori sve i ne može, jednostavno nije u stanju i ne zna lagati.. srce je ono koje tolko puta slijepo voli i nije ga uvijek lako slušati.. no čarobno je...

RICHARD MARX: RIGHT HERE WAITING



Čekati nekoga ili nešto.. čekati upravo ovdje.. nije lako čekati.. nije lako samo težiti i željeti a ne primati.. nije lako al moguće je.. vrijedi ona da tko čeka i dočeka.. i ja sam čekala.. godinama.. i dočekala.. zato je ova pjesma savršena.. jer unatoč svemu negdje nas čeka nešto bolje.. bez obzira na sve.. bez obzira na to gdje bili i šta radili..

PINK: TROUBLE



Jad.. muka.. nevolja.. uznemirenje.. ludilo.. ma pjesma je luda od samog početka.. prava pjesma za iživiti se plešući.. i kak da budem mirna čuvši ju.. melodija je brza i pjesma je zato stvorena za ples.. mrdanje.. uživanje.. ma no coments više ..

OZZY OSBOURNE: DREAMER



Sanjar.. biti ili ne biti? Biti.. no sve ima svoje granice.. prekrasno je sanjati a još je ljepše kad ti se snovi ispune.. snovi su pravo malo bogatstvo svakom čovjeku.. ja ih ne bih mijenjala ni za što na svijetu.. često sanjam i budim se s osmjehom na licu.. iako ima i snova koji su mi se ponovili no opet ih ne bih shvatila.. snovi su moje blago.. i sanjat ću dok sam živa.. jer me mijenjaju, otkrivaju sve moje skrivene želje i snove.. u snovima mogu sve što u stvarnosti ne mogu.. snovi su nezamjenjivi.. prekrasni..

LIQUIDO: NARCOTIC



Zakon pjesma.. ludi ritam.. stvoreno za ples i za poludit do bola.. ma svašta je meni dobro.. a tako i ova pjesma.. melodije je.. ma ne mogu objasniti.. pjesma budi tolko toga nejasnoga.. osjećam se tako dobro slušajući ju..

JON BON JOVI: IT'S MY LIFE



Pjesma za ples.. ludi ritam.. luda ja.. savršena kombinacija.. dugo ju nisam čula no sad me opet hvata ludilo za njom i za tim ritmom.. malo je pjesama koje bude ono što ona budi u meni.. moj život.. prekrasan.. pa gadan godinama.. i sad opet savršen.. živim jer želim i imam za koga.. ma kako život može biti krasan uz samo mrvicu ljubavi.. uz trunku ljubavi sve može biti savršeno čak i onda kad to nije..

JIMMY EAT WORLD: THE MIDDLE



Još jedna pjesma meni ludog ritma savršenog za ples..

FOUNTAINS OF WAYNE: STACY'S MOM



Neobičan naziv al zakon pjesma.. ritam.. ma sve savršeno..

EURYTMICS: SWEET DREAMS



Slatki snovi.. o snovima sam već govorila i mislim da ne moram još jednom.. pjesma mi je draga i snova se nikad ne bih odrekla.. bez obzira na to što mi se nudilo.. snovi su snovi..

BAD RELIGION: PUNK ROCK SONG



E točno to.. punk.. rock.. ma zakon.. pjesma za svaku pohvalu.. otkačena i legendarna.. još jedna od pjesama u nizu koje mi se dopadaju.. ma meni je dobro sve i svašta.. čudna sam ja biljka.. hehe..

IZAZOV PREDAJEM: Seka,
Sirena02,
Annye46,
Anđeo dobrog naboja,
Plavooka.


Pošto na hrvatske pjesme baš nisam naišla na netu.. nisam ih ovdje ni stavljala.. mada u zadnje vrijeme puno više slušam domaće.. jer su isto tako zakon.. ma glavno da je pjesma za ples.. i meni je dobra.. a sad da se osvrnem još i na izazov koji mi je predala moja preslatka seka.. riječi su bile: ljubav, snaga, povjerenje i razumijevanje.

Čarobna je ljubav, koja me čini tvojom,
čarobna je ljubav koju osjećam.
Sve što sam ikad mogla poželjeti,
ti si mi dao,
Sve što se nisam usudila tražiti,
ti mi nisi odbio.

Ljubav me mijenja,
ljubav me čini boljim malim stvorenjem..
Samo tvojim stvorenjem..
Sve čega sam se bojala,
polako pretvaraš u snagu..
Zbog tebe još više jačam,
u meni raste snaga iz dana u dan.

Važna mi je jedna jedina stvar,
njegova iskrenost, i obostrano povjerenje.
Vjera u ljubav i vjera u nas,
osjećaji jaki i prekrasni.
Razumijevanje i goruća strast,
ma živim samo za ljubav i njega.


IZAZOV PREDAJEM: Vrag_s_licem_anđela,
Ljubav sve pobjeđuje,
Bella,
Mali noćni leptir,
Danas jesmo, sutra nismo.

Evo, umjesto da sad ili "štrebam" (hihi) matku za sutrašnji kolokvij pošto još pojma nemam, ili da učim infu ili tak nešt, evo mene da napišem novi post. Nakon dosta vremena opet mi se vratila inspiracija. I sve to upravo zahvaljujući jednom prekrasnom čovjeku. Sad se osjećam fenomenalno, za razliku od jučer kad sam se osjećala ko da su mi sve lađe potonule. Mislim, možda i pretjerujem, nije baš sve bilo tolko crno i nepopravljivo, no ima trenutaka kad me bed uhvati. A uostalom, mislim da ionako nema čovjeka kojem je sve, ali baš sve savršeno. Jučer je baš bio neki blesav dan. Blesav da blesaviji ne može biti. I htjela sam ovo pisat noćas.. oko 3.. no odlučila sam rađe leć' u krevet i potrudit se da zaspim. Istina, nije mi to polazilo od ruke jer sam se prevrtala u krevetu, i na svašta mislila. A moram priznati i da sam se, ležeći u mraku, stisnuta u dekici, na krevetiću, neprestano smijala i smješak nisam skidala s lica. Sad bi mi frend reko, a jesi ubojito smiješna.. Pitanje je samo, odakle tako nasmiješeno lice u mraku a još sam malo prije te iste noći bila u blažoj komi.. Ma odgovor znam.. odgovor je on.. odgovor je frend koji me slušao unatoč svim glupostima koje sam iztrabunjala. Sretna sam što ga poznajem, sretna sam jer je dio mog života. I to ne bilo kakav, nego iz dana u dan sve važniji i posebniji dio tog neobičnog, čas sretnog, čas nesretnog života male Chuchy. Obožavam njegov optimizam, njegovu smirenost i jednostavnost.. što god to značilo, glavno da ja znam.. On je taj koji je uz mene i koji me pokušava tjerat dalje. On je taj koji me slušao i tolko mi toplih riječi rekao. On je taj kojemu sam zahvalna i on je taj koji moje dane (hm.. i noći??? hehe) čini ljepšima. On je taj koji me poznaje itekako dobro, vjerojatno i bolje nego većina, iako se tek kratko znamo. On je taj kojem je žao kad onako razmišljam i on je taj o kojem više ne moram pričat jer je savršen. Istina.. vrijedi ona.. niko nije savršen.. al vrijedi i ona da je.. svatko savršen nekome. Iako je istina da mi u životu puno toga ne ide od ruke, ima i stvari u mom životu koje puno vrijede. To su trenutno on i naravno moja mjesec dana starija seka. On i ona, najvažnije osobe u mom životu. Osobe koje me oraspolože kad mi je teško i koje me čuvaju kad je potrebno i kad to nije. Istina je da se u životu ništa ne usudim poželjeti i da se ne usudim ičemu nadati.. sve je to istina.. no istina je i to da sam sad presretna i da ću naučiti jednom zauvijek: naučit ću opet se nadati i željeti. Znam da to mogu, ako sam mogla nekad.. mogu i opet. Mislim, nije to tako teško ili strašno, no koči te ako proživiš tolko gadosti i po milijunti se put razočaraš. A da ni ne govorim.. o ljubavi se ni ne usudim sanjati.. mada pitaj Boga šta sanjam noćima.. jer se uvijek bojim istoga.. a više ne želim tako živjeti.. Trebam kraj sebe nekoga.. nekoga iskrenoga, nekoga kraj koga ću se osjećati sigurnom.. nekoga čiji će mi zagrljaj sve reći.. Trebam nekoga kraj koga ću se osjećati nepobjedivom, nekoga tko će bit u stanju slušat moja manevriranja.. nekoga tko će bit bezuvjetno uz mene i voljeti me. Ma možda malo sad već i fantaziram.. no samo mi fali taj osjećaj sigurnosti. Želim da nestanu svi strahovi i da mogu reći da me prošlost napokon više ne prati. Proklet bio sat, proklete bile minute koje su mi promijenile svijet. No uz nekoga poput njega itekako je sve moguće. Kad takva osoba bude kraj mene, znat ću da se sva patnja isplatila i da napokon gledam sreći oči u oči. Pričajući s malim nestašnim, došli smo do toga da je nevjerojatno da netko tako mlad može ovako razmišljati. I istina.. nevjerojatno je.. no kako sam i rekla.. sve je moguće. Možda ja jesam mlada, možda jesam "neozbiljna", možda jesam djetinjasta, ili djetinjastija od većine koji put, no to ne znači da nisam odraslija od većine. Kako god ovo glupo zvučalo. No nitko ne bi ni pomislio, nitko nije svjestan onoga što je u meni i načina na koji sam ja u stanju misliti i razmišljati. Ljudi bi se iznenadili.. jer se ja iznenađujem svakog dana.. Žao mi je što sam prošla neke stvari a danas se trudim te ljude opravdavati iako znam da su vrijedni najveće kazne zbog svega što su mi napravili. Mislim da niko normalan ne bi oprostio takvim monstrumima a kamoli ih opravdavao. No ja jednostavno nisam takva.. nisam i ne mogu biti.. Oprostila sam im davno i cijeli život učim nositi se s boli koju su mi nanjeli. Nije lako.. nikad nije ni bilo.. no ide nekako.. polako.. I jesam, često sam vjerojatno i djetinjastija od sviju, no u sebi sam u nekim svojim razmišljanjima, shvaćanjima, pogledima na svijet puuuno ozbiljnija od sviju. Iako tako ne izgleda.. No kako kaže on, jednostavno više ne smijem dopustiti da mi to kvari život. Iako mi ga je već davno pokvarilo. I ono što radim cijeli život jest da se hrabro borim i gradim svoj život uvijek iznova iz temelja.. polako ali sigurno. Znam sam jedno, a to je da se više ne želim mijenjati. Smijem se cijelo vrijeme i tak bum i dalje. Koga smeta, neg bježi od mene al nek me ne jebe svojim idejama u zdrav mozak. Ko me ne želi gledati, ne mora me, nek žmiri, al nek me pusti na miru da živim kak hoću. Ja sam sretna. Bila sam u malom bedu, no nestašni me spretno izvuko iz njega. Danas je novi dan. Osjećam se predobro. Uskoro moram na faks, u nove pobjede (hehehe). I sad opet imam snage ko u priči.. energije za razbacivanje. Baterije su mi pune i mogu u akciju.

Samo da za kraj još jednom zahvalim njemu.. malom nestašnom.. bebachu koji me izvuko jučer.. koji me po milijunti put izvukao na faksu.. bebachu koji mi jako puno znači.. bebach hvala ti.. i ne napuštaj me..





Cmoka svima.. voli vas Chuchy..

Kao i proteklih dana.. ni danas nemam inspiracije.. nemam pojma što se to događa sa mnom.. al nemam inspiracije i nemam, stvarno ne kužim što je to.. no da ne bi ispalo da ne objavljujem ništa.. evo opet priče pisane prije dosta vremena.. pa tko voli nek izvoli.. za početak priča po imenu "Bježala jedna mala", a nakon nje, priča "Nikad se ne probuditi" te priča "Okreće se svijet, okreće". I prije nego počnete čitati, moram napomenuti još jednom da priče ne prikazuju ono što ja sad osjećam, nego su već prije pisane.. jer danas sam ja sretna a ne kao primjerice u priči "Nikad se ne probuditi" u kojoj pričam da nema smisla živjeti..







… BJEŽALA JEDNA MALA …



Jedino što mi je tih teških dana bilo u mislima, bio je bijeg. Samo sam htjela pobjeći i sakriti se negdje. Daleko od sviju i svega. Da me svi ostave na miru, da me nitko ne dira i da se sama nosim sa svojom sudbinom i boli. Htjela sam biti potpuno sama, družiti se sa svojim mislima i konačno shvatiti neke stvari. Bježala sam, ili sam to bar željela, sve dok napokon nisam shvatila da ja ništa nisam bila kriva.. Tada sam znala i da se mogu nositi s teretom koji mi leži na duši. Istina, da nije lako, ali ako ja to hoću i imam volje nastaviti živjeti, onda to i mogu. Gledala sam se neko vrijeme u ogledalu i nepomično stajala. Promatrala sam kojom mi brzinom naviru suze na oči. Tako se gledajući, počela sam bijesniti. Prisjećala sam se onog ružnog osjećaja. Osjetila sam dodire koje sam htjela zaboraviti. Došlo mi je da se strgam, onako nemoćna. Pitala sam se – zašto mi nitko nije priskočio u pomoć? Cura do mene vjerojatno se bojala baš kao i ja, mada se njeno ne može mjeriti s mojim. No zato sam ja slušala policiju i vodila kojekakve razgovore s njima. Da nakon mnogo vremena nisam skužila koliko sam bila hrabra, vjerojatno bih i danas bježala. No bježati pred sudbinom nema smisla. Jer ona će me ionako prije ili kasnije negdje stići i vratiti mi dvostruko. Danas sam ponosna i sretna što sam ostala i suočila se s tolikom boli. Još uvijek me to muči, užasno me boli, ali ni približno kao onda. Taj strašan događaj danas je izvor moje snage, jačine.. i razlog tolikog veselja. Rađe se smijem i kad nemam razloga za smijanje, nego da plačem zbog prošlosti. Sigurno nekima smeta moja vrckavost, no mene zaboli “đokica”. A tko želi slobodno se smije sa mnom, takve ljude uvijek zovem k sebi. Slobodna sam, kažu mi i "umjetnička duša", vesela i nemirna, nasmijana i ponosna, jaka i velika, uvijek spremna pomoći i biti nečija podrška. A pitanje je zašto? Pa upravo zato jer sam pronašla svoju unutarnju moć i više nikuda ne bježim. Ostajem tu i ne bježim.. danas je lijep sunčan dan..







... NIKAD SE NE PROBUDITI ...



Bože moj je život totalna koma. Pišem ovo jer se moram izjadati i jer se tako loše osjećam. Boli me srce i mrzim što živim. Ako će mi sudbina biti ovakva do samog kraja života – ne želim živjeti. I kad napokon počnem vjerovati da se moja sudbina počela mjenjati – ti si me Bože upozorio da nije tako. Još si mi jedanput pokazao da se ne smijem nadati i da će mi život biti težak kolko je bio i do sad. Mrzim što moram živjeti kako živim. Mrzim što se ne smijem nadati. I mrzim što sam rođena kao nesretnik jer ću nesretna čini se i umrijeti. I ako je tako, stvarno mi nema smisla živjeti, mučiti se i patiti. Kakvog smisla ima da se živciram i tugujem godinama, kad znam da se moj trud neće isplatiti ni biti nagrađen. Nema smisla da se mučim i borim sa svijetom koji je neprestano protiv mene. Jednostavno mislim da nema smisla i da mi više ništa ne može pomoći. A kolko sam se samo trudila biti optimistična i vratiti volju do života. I kad sam donekle uspjela, opet mi se ruši svijet. I ne bi mi bilo žao da sam zaista i zaslužila neke stvari. Patim od kad sam doživjela ono što me i pri samoj pomisli na to preliva znojem i ogromnim bijesom. Od onda život mi se nije mijenjao. A sad kad sam konačno izborila neke od stvari koje sam trebala, ti mi Bože opet želiš uzeti sve. Samo me jedno zanima, zašto? Zašto kad nisam nikome ništa skrivila i uvijek sam se trudila biti pravedna i pomoći svima? Zašto me opet stiže zla sudbina kad sam već prošla toliko toga? Zašto sam rođena pod nesretnom zvijezdom? Hoće li jednog dana netko promijeniti to??? No sad znam jedno, nitko me više ne može uvjeriti u jedno – a to je da će jednog dana i meni krenuti i da će pravda pobijediti kad – tad. Znam da toga neće biti. Znam da mi je suđeno plakati ili se boriti do smrti. A za to više nemam snage. Previše sam se borila protiv ljudi koji su mi željeli zlo i protiv svih koji su mi stvarali probleme. Iscrpila me borba za svaku i najmanju sitnicu i borba protiv onih monstruma koji su bili svojevrsna najava uništenja mog života. Ne prođe ni dan da ih se ne sjetim. Njih smatram krivima za početak moje nesreće. Tko zna kako bih ja sve ovo podnosila i kakve bih poglede na svijet imala da mi se ništa od svega toga nije dogodilo. No danas je kasno za sve. Danas je dan kad si me Bože samo još jednom htio osvjestiti. Samo si mi htio pokazati da sam nesretnik i da se moram pomiriti s tim. A nije lijepo biti nesretnik jednom zauvijek. Zašto mi bar jednom u životu ne smije sve poć od ruku? Zašto konačno i mene netko ne nagradi? Svi samo bezglavo jure ulicama i brinu za svoje guzice. A ja? Tako sam nevidljiva i katkad nemoćna. Bar tako osjećam u trenucima žalosti. I oči još jedva držim otvorenima. Nije da mi se spava, nego jednostavno više nemam snage. Nemam motivacije, nemam želje, nemam motiva ni nikakvog poticaja da nastavim dalje. Predala bih se i htjela da sve završi. Htjela bih sklopit oči i zaspati. No ono najvažnije – htjela bih nikad se ne probuditi!!







... OKRECE SE SVIJET, OKRECE ...



Okreće se. Ahaaa.. Svijet se okreće. Tako brzo. I ja sam dio njega – sitan, nevidljiv i nazamjetan. Djelić kao i ostali. A opet drugačiji od sviju. Svi moji pogledi na ovaj svijet mijenjaju se i postaju zanimljiviji. Nešto u njima zbilja me čudi a ponekad zadivljuje. Al najnevjerojatnija je upravo brzina kojom se okreće. I još važnije, jest to da jednakom brzinom jurimo svi. Kako svijet tako i mi. Do danas sam već prošla kroz tolike faze, tolike nesreće i uživancije. Toliko sam toga vidjela, doživjela i iskusila na vlastitoj koži. Toliko me toga činilo sretnom i toliko mi je toga zadavalo glavobolje. No uvijek se s vremenom glavobolje zaborave a sreća ostaje i dalje prisutna u mom srcu. Do nedavno sam bila srednjoškolka a danas sam već student. Sjećam se svega kao da je bilo jučer. Sjećam se djetinjstva, osnovne škole.. I sve je tako brzo prošlo. Toliko toga u samo tako kratko vrijeme od nekolicine godina. I što me tek još sve čeka?? Današnji je svijet pun iznenađenja. Čas nas udara po leđima a čas nam se slatko smješka. Čas nas gura naprijed a čas nas vuče u ponor. Čas je sve uz nas – čas nas sputava i sve sile svijeta okreće protiv nas. Čas nam poklanja zvijezde, a čas nas hotimice ubija. Šalje nam ljubav ili ju oduzima. I kad će se već jednom odlučiti?? Nepredvidljiv je i neobičan, a istovremeno tajanstven i prekrasan. A i nas čini drugačijima i posebnijima. Željnima avantura, putovanja i uživanja. Sve što nam daje, prihvaćamo onakvo kakvo nam je dano, htjeli to ili ne. Često nam pošalje nešto što bismo najradije 'ubili' ili voljeli da se nije dogodilo, no za sve postoji neki razlog. Iako sam se do nedavno nadala da se svijet mijenja i da dolaze bolja vremena, moram opet prestati vjerovati u to. Jer kad je sve bilo savršeno svijet se počeo rušiti. Mislim nije ništa strašno ali pobija sva naša uvjerenja. Život je dragocjen i svijet ga vodi putem kojim želi. Sretni smo što živimo život koji je – samo naš – mi ga stvaramo, širimo, činimo boljim, zanimljivijim i vrijednijim – mi mu pridajemo čar po kojem će se pamtiti i kad nas više ne bude. Vrijednost će mu rasti iz dana u dan i mi ćemo biti samo uspomena i grijati nečije srce. Pamtit će se i nikad zaboraviti. Jer ono što je veliko nikad ne pada u zaborav – ono vječno živi.







Ljubav je jedino što se traži i spasiti može... ljubav... samo ljubav...

Osjećaji. Čudni, prevrtljivi.. Nekako, sve je blesavo a ujedno i neizmjerno sretno.. Srce mi kuca tek toliko da ne eksplodira, kad se sjetim životnog tempa i promjena. Brzinom munje udara me u leđa i svaki mi dan nosi nešto novo. A ja se i dalje trudim biti hrabra i jaka. Jer znam da u meni postoji nešto što me čini većom od ostalih. To nešto najveće je blago koje čuvam i koje ću podariti onome koji uspije doprijeti do njega. Danas znam da je iskustvo koje posjedujem ogromno, iako se neki možda ne bi složili sa mnom. Iskustvo koje sam stekla u ovih osamnaest, devetnaest godina pravo je malo bogatstvo. Nema onoga kroz što nisam prošla, ima stvari zbog kojih žalim i koje bole, ali ima i dana koje ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Naravno, uz obitelj, prijatelje i sve koji me vole. Ne mogu vjerovati kako se dobro osjećam. Kad nešto radim za sebe, to mi daje užasno mnogo energije i čini me jačom – usuđujem se reći - nepobjedivom. Posljednjih sam mjeseci naučila voljeti sebe, svoje tijelo i ponositi se sobom. Ničega se ne sramim i za ničim ne žalim. Svjesna sam svega što sam napravila u životu i znam da to nije malo. Ono što me ispunjava, potpuno se promijenilo. Na početku sam bila djevojčica koja je tek počela skupljati iskustva i živjeti. Nakon toga netko je srušio sve moje snove. A danas više nisam dijete, danas sam cura koja je u kratko vrijeme od nekoliko godina bila djelom mnogih rigoroznih trenutaka ali ujedno i cura koja zna što želi i spremna je na sve kako bi ostvarila snove koje su joj u prošlosti uništili. Sretna sam, optimistična i uvijek nasmijana. Nemoguće je riječima opisati leptiriće koji lutaju mojim tijelom. Zahvalna sam što sam napokon dostigla toliko očekivani vrhunac. No prije toga prošla sam kroz sve i svašta. Osjetila sam neizmjernu bol. Bol o kojoj sam godinama samo slušala na tv-u a onda ju odjednom i proživljavala. Upoznala sam ljude kojima se divim ali i mnoge koje mogu nazvati samo zvijerima. Krv mi se ledila žilama i ispunjavao me bijes. Bijes je bio izvor snage koja me tjerala da živim dalje. A bila sam tako mlada, nevina, sretna i nasmijana, baš kao i danas, nakon toliko vremena. Moje sretno i bezbrižno djetinjstvo prekinuto je u sedmom razredu osnovne škole. Ne kažem da sada nisam sretna, ali voljela bih da se to nije dogodilo. No s druge strane, vjerojatno se sve događa s nekim razlogom. Samo ne razumijem zašto bi netko morao preživjeti nešto tako strašno, kako bi u budućnosti imao nešto od toga ili nešto naučio. A obično stradaju ni krivi ni dužni a ne oni koji stvarno zaslužuju. To što mi se dogodilo – bilo je užasno i odvratno. Ma nema riječi koja bi to opisala. Odjednom sam se našla usred horora u kojem mi je pripala glavna uloga. Nisam ni pomislila da bi se to moglo dogoditi meni, među tolikim ljudima na planetu. Vjerujem da ima dosta onih koji su proživjeli slično, ali to me užasno povrijedilo. Tada sam shvatila tko su moji pravi prijatelji i kome mogu vjerovati. Bol koju sam osjetila, još uvijek nosim u sebi. Znam da ona nikad neće nestati, ma koliko se god ja trudila. Tu sam strašnu noć provela plačući i strahujući. Sjećam se kako su me tješili i kako sam drhtala. Tek sam u zoru nakratko zaspala. Crne mi misli nisu izlazile iz glave. Razgovori s policijom i profesorima su mi bili vrlo neugodni. Da sam bar mogla pobjeći od svijeta i od sviju - biti negdje sama. Bila sam sramežljiva i nije mi bilo lako govoriti o tome. Sramežljiva sam i danas, znatno manje nego tada, al’ još uvijek jesam. Sve su to posljedice jednog jedinog kobnog dana. Ne znam kako sam izdržala. Bio mi je to velik teret. Bila sam trinaestogodišnjakinja i tek sam krenula u svijet. Kad danas razmišljam o tome, shvaćam koliko sam bila hrabra i kako sam se hrabro suočila s problemima. Nisam bila svjesna što radim. Bila sam potpuno slomljena. Unatoč tome, uspjela sam se izboriti za sebe. Da se danas moram ponovno suočiti s istim ljudima, ne bih to mogla. Nekoliko je osoba u meni probudilo ogroman bijes i mržnju. Još uvijek pamtim crte njihovih ciničnih lica. Pamtim njihove poglede i sve riječi koje su mi uputili. Dugo mi je trebalo da to donekle prebolim. Nisam tip osobe sklon mržnji, ali spominjani to itekako zaslužuju. I mnogo više od toga. Sada mi srce tuče jer opet budim u sebi sve što sam htjela zaboraviti. Nekad sam bila sretna, pomalo plašljiva i sramežljiva. Imala sam puno želja i ideja, a sve se u trenutku srušilo. Sada sam potpuno drugačija. Nekoliko dana promijenilo mi je život. Život mi se preokrenuo za tristo šezdeset stupnjeva. Odlučna sam, hrabra i spremna osvojiti svijet. Netko mi je jednom rekao: "Svako zlo, za neko dobro." Ima istine u tome. Puno sam pretrpjela i zato sam danas snažnija osoba. Odlučila sam biti čvrsta i biti iznad onih koji mi žele zlo. Suočavam se sa svima i uvijek kažem što mislim. Pitam se kakav bi mi bio život da nisam sve to prošla. Mrzim ljude koji vole naređivati, koji se vole iživljavati i dominirati. Uvijek se borim da pravda pobijedi. Nesreća koja mi se dogodila, pomogla mi je više nego sam mislila. Puno sam zrelija, jača i zadovoljnija sobom. Kad malo bolje razmislim, puno je ljudi kojima sam zahvalna i koji su mi pomogli u tim trenucima. Bili su mi oslonac, podržavali me te mi pomogli skupiti snagu. Ne prođe gotovo ni dan da se toga ne sjetim. Samo što sada više toliko ne patim, već mi ta sjećanja daju moć. Još uvijek imam mana, ali prije svega ističem svoje vrline. Znam da je moglo biti i gore, pa sam zahvalna Bogu što me čuvao. Svaki dan molim se da Bog pomogne meni i mojoj obitelji. Moj je život do sada bio vrlo težak. Zato se pitam što me još čeka. Usudim se reći da mi se u osamnaest godina dogodilo mnogo više nego nekome u dugih sedamdesetak godina. Ali u jedno sam sigurna. Što god da mi se dogodi, neće me slomiti. Jaka sam i ne predajem se lako. Sada sam druga osoba i ništa me više neće povrijediti. Odlično se osjećam i znam da mi nitko ne može ništa. Živim punim plućima i ponosim se sobom i onim što sam do sada postigla. Sretna sam što živim i što imam ljude na koje se uvijek mogu osloniti. Što još mogu tražiti? Želja mi je samo da budem zdrava i okružena dragim ljudima. Mislim da stvarno ne tražim puno.. Ti su trenuci ostavili mnoge ožiljke na mom srcu. Još dugo nakon toga hvatao me strah pri svakoj zvonjavi telefona. Bojala sam se poziva odvjetnika, a ponovno suočavanje s onim čudovištima nije mi bilo ni na kraj pameti. To nikad neću moći zaboraviti i pratit će me i na kraj svijeta. Puno je lakše kad se nekome možeš povjeriti. Ali nije lako govoriti o tome. Sjećam se kako sam s roditeljima razgovarala na telefon i kako me boljelo što im ništa nisam smjela reći. Tek kad sam se vratila kući, mogla sam im se izjadati. Samo što onda nisam znala kako da im kažem, odakle da krenem, i što da kažem. Da sam na njihovom mjestu, paralo bi mi se srce. Jer ni jedan roditelj ne priželjkuje takvu sudbinu svom djetetu. Kad se situacija smirila, dogovorili smo se da to više nećemo spominjati. Mislim da se i oni još uvijek toga ponekad sjete. Ne toliko često kao ja, ali ipak. Prilikom jednog putovanja, užasno su me zaboljele tatine riječi. Rekao je da se čuvam kako mi se ne bi opet dogodilo nešto slično. Time mi je zabio nož u leđa. Znam da nije tako doslovce mislio, ali svejedno je boljelo. Porukom mi se ispričao i bilo mi je malo lakše, no to svejedno nisam zaboravila. Kao da sam ja bila kriva. Mogla sam satima plakati, zatvorena u sobi, ali ništa ne bi pomoglo. Prisiljena sam prihvatiti svoju sudbinu, ma kakva ona bila. Sjećam se i kako su me neki ljudi ispitivali kome se to nešto dogodilo, kako, zašto, kada i slično.. A da su samo znali da ta osoba stoji pred njima. Ima dosta svjedoka i onih koji znaju što je bilo. Još uvijek čekam osobu kojoj ću to stvarno moći povjeriti. Osobu koja će me shvatiti i ponuditi mi rame da se još jednom isplačem kako treba...


... Ovo je samo isječak istinite priče koju sam pisala prije nešto više vremena, ali opet i ne tak jako davno.. istina boli.. al bolje istina nego laž.. slušat ću savjet prijatelja i uživat u životu.. znam da zaboraviti neću al bježat ću od toga kolko sam duga i široka ...

Iako me boli glava ne mogu bit mirna. Radi mi se nešto, ide mi se negdje, a opet je dosadna nedjelja. Nedjelja ko nedjelja, jedini dan kad imam vremena i onda opet ne napravim ništa korisno. Ne primim se knjige, ne primim se učenja.. Ništa mi nije volja, već mi je i izležavanje problem. Aj hvala Bogu da ima nekoga na skypeu ili icq-u pa da dan brže prođe. No da vas ne zamaram time kakav je danas dan i da vas ne pokušavam uvjeriti u to da je vrijeme sexy.. poput mog prijatelja prognostičara.. rađe ću ovdje stavit jednu priču koju sam napisala prije nešto vremena..


"Umorna"


Umorna.. slaba i bez volje za život – i disanje.. Jednostavno previše umorna i nesretna – a tako mlada.. Nesreća me prati na svakom koraku. Pitam se kad će mi već jednom konačno dati mira? Bojim se da nikad, ma koliko se god ja trudila suprotstaviti joj se. Umorila me sudbina, kakva god ona bila. No i dalje me ždere. Osjećam se žrtvom odvratne prijevare, ako to uopće mogu nazvati tako. Možda prije žrtva nekog manijaka, žrtva monstruma.. To nije bila prijevara, to je bilo ubijanje. Ako ne fizičko, psihičko itekako da. Kobna sudbina potpuno me uništila. I zato sam umorna od borbe da ju promijenim. Nakon toliko godina nemam snage, iako bih željela. Umorna od ponosa i od sviju. Umorna od neprestane borbe koja me tjerala da idem iz dana u dan i da ne posustajem. Odnekud sam crpila energiju a ni samoj mi nije jasno odakle. Možda je to samo ljubav koju su mi pružali svi koji me vole. Ili možda i nešto drugo. Možda sam jača nego i mogu zamisliti. Ma ako sam se suočila s tom gadošću, znam da sam jača od bilo čega. I toga tek sad postajem svjesna. No umor još neće nestati. Nakon svih ovih godina, trebat će proći još niz godina da se donekle oporavim. Svjesna sam da ću se i dalje morati boriti, i da za neuspjehe ne mogu kriviti druge. Ali isto tako, i da nije bilo nekih posebnih ljudi u mom životu, ja danas ne bih bila živa. Drago mi je što ipak jesam, i što se nisam predala kad mi je bilo najteže, ne samo zbog roditelja kojima bih zadala tolike muke, već prije svega zbog mene same. Govorili su mi da se moram ponositi sobom već i zbog hrabrosti koju sam pokazala suočavajući se sa četvoricom poljskih gadova, kad sam kao trinaestogodišnjakinja tek krenula u svijet. Danas sasvim drugačije gledam na neke stvari i osjećam se zrelije od svojih vršnjaka. Često svojim neprekidnim smijanjem ukazujem na nešto sasvim drugo, no nije tako. Prijatelji su me naučili drugačije gledati svijet i život, i da se smijući provlačim iz dana u dan. I stvarno pomaže. Naučili su me cijeniti sebe i sve oko sebe, naučili su me biti sretna, opuštena, nasmijana cijelo vrijeme i "posebna" na neki način. Pokazali su mi kako pokazati svoje dobre strane i pomogli mi da shvatim tko sam zapravo i koliko vrijedim. Naučila sam samostalno živjeti, bez pomoći roditelja, te sam shvatila koliko je taj način života privlačan. Tek kad sam se našla u nepoznatoj okolini, shvatila sam tko sam ja zapravo. To mi je postalo jasno kad sam vidjela kako me ljudi prihvaćaju i sa mnom dijele i najmanju sitnicu. To mi je bilo jasno kad sam vidjela koliko me cijene i vole, kad su mi drugi bili zavidni jer me ljudi vole i kad sam se počela osjećati dijelom te velike obitelji. To je prekrasan osjećaj. Do onda ne bih nikad vjerovala da mogu toliko pozitivno djelovati na ljude, razveseljavati ih, nasmijavati i ponekad čak i uljepšati dan. Hm.. neke od tih stvari ne vjerujem ni danas ali ipak.. Ovo sad možda zvuči i malo pretjerano no bilo je tako.. A to spominjem samo jer mi mnogo znači. Ne mogu vjerovati kako sam dobro upoznala svoje malo «ja» u tako kratkom vremenu. Umor će, nadam se, s vremenom nestati.. barem onaj duševni.. Jer inače ne znam kako ću još dugo izdržati. A s druge strane, život mi konačno kreće malo na bolje, pa se nadam da i to nešto znači. Želim biti sretna, plesati i lumpati kad god mi se prohtije. Želim da zvijeri koje su mi uništile život plate jer će me to osloboditi. Onda ću juriti van, trčati raširenih ruku, smijati se i na sav glas vikati da sam konačno slobodna. Ajme meni... – slobodna i s vremena na vrijeme, manje umorna.. Slobodna i željna ljubavi, željna nekoga kome ću moći ispričati sve što nazivam svojom prošlošću. Nije to bilo tako davno, ali je ipak prošlost, ma kako ona bliska bila.





To je bila priča.. da, samo priča.. no ja sam tako jednog dana stvarno i osjećala.. Bila sam totalno u komi, sjećam se da mi onda ni najviša sila nije mogla pomoći. Pomoći su mi mogle samo najbolje frendice koje su mi na neki način smjestile tu strahotu s kojom sam se morala suočiti i cijeli ju život ko teret na leđima nositi. I još mi je uvijek nevjerojatno toliko toga, prije svega ono da pozitivno djelujem na ljude. Moram prestati biti sumnjičava.. no nakon nekih stvari teško je vjerovati nekim ljudima u neke stvari. Kad ti najbolji prijatelji zagorčaju život i promijene ga psihički i fizički u sat-dva vremena, ništa više ne biva isto. Ne promijeni se samo tvoj život, promijeniš se i ti. Ako ti se nešto takvo dogodi kad si malo stariji, šokira te no lakše se nosiš s tim. No kad ti se nešto takvo dogodi u vremenu kad tek spoznaješ svijet, šokira te i ne znaš se kako nositi s tim. Ne znaš ni šta napraviti ni kako ispraviti nepravdu. Ne znaš dal ikome možeš vjerovati. Sjećam se razgovora s policijom. Sjećam se svih njihovih pitanja. Sjećam se kako su tražili svaki detalj i pokušavali me omesti u onome što sam govorila. Mislim, danas ih shvaćam. Danas razumijem da je sve to bilo jer oni moraju znat točne podatke i ne mogu nikoga optuživati bez da u nešto budu sigurni. No opet, ne razumijem ih samo zbog jednoga. Kad je mrak, kad su ljudi skoro pa istog izgleda, i kad su oni tebi stranci. Kako da zapamtiš i razlikuješ sve i svakoga.. kako da točno znaš što, gdje i kako. A kamoli zašto?? Na to sam pitanje godinama tražila odgovor i nisam ga našla. Čak sam te ljude opravdavala, i još ih i danas opravdavam, no oni to nisu zaslužili. Ma znam samo jedno, a to je da samo ljubav može promijeniti svijet i pobijediti zlo koje me prati.

Helloo ljudi.. moram priznati da unatoč tome što sam "umjetnička duša" hehehe već zadnjih nekoliko dana nemam inspiracije. Nemam pojma šta mi je i što se to dešava sa mnom.. pa evo da i ovaj post dobije smisao, odlučila sam sad objavit ovdje jednu priču koju sam napisala prije nekog vremena.. nije ništa posebno, ali eto, tek tolko da se ima šta čitat.. naslov je priče Sprint u snu a počinje i završava ovako:


SPRINT U SNU ...

Lijep... sunčan dan. A meni se spava. Sklapam oči i tonem u san. U glavi mi nered. Kaos vlada mojim mislima. Osjećam ritam Crvene jabuke. Iskrice frcaju sa svih strana. A ljubav? Ma bolje da se ni ne spominje. Sanjajući, neprestano se smješkam. Onako milo i neprimjetno. Ništa mi nije jasno i dalje spavam. Sve što imam, u snu napuštam kako bih pobjegla čim dalje od one monotonije. Hiperaktivna sam pa to ne mogu skrivati ni u snu. Plešem, letim, uživam. Pobjegla bih ili iščupala ovo ludo srce. Nervira me i pravi mi probleme. No s druge strane i razumijem ga. Tako je kad nešto želi a spriječeno je. Ne želimo se nadati jer inače sve pada u vodu. A onda – iznenađenje. Mi bježimo u snu – zajedno... Kako je to moguće? Sigurno sam nešto propustila jer ne hvatam konce. A sve je počelo tako dobro. Iznenada, njegova ruka drži moju. Iznenada, počinje me grliti i njegovo se tijelo priljubilo uz moje.. Osjećam da mi je vruće. Prevrćem se u krevetu i nemirno spavam. U glavi mi ludnica, misli mi zbrkane. I onda odjednom, budim se i skačem s kreveta. Iznenada, zastanem i ostanem šutke sjediti u krevetu. I nekako se čudno osjećam. Srce mi pjeva od sreće a ja sam zbunjena. Sjedim tako još neko vrijeme, razmišljajući i vrteći film. Pokušavam shvatiti no ne polazi mi za rukom. A onda: zvonjava telefona. Pogledam ga, onako u čudu i slušam tu glasnu zvonjavu. Mislim si, da li da dignem slušalicu ili da se vratim na spavanje. No pošto sam bila nekako neobično sretna, odlučila sam se javiti. Pospana se dižem i odem do telefona. Javim se, pozdravim i – zanijemim. S one strane – on. Priča mi o mom snu. Zar se to netko poigrava sa mnom ili možda to ipak nije bio san??? U šoku, bacam telefon od sebe... Sjedam u kut, malo se smijem, malo sam ozbiljna. I nikako da shvatim... STRAŠNO!!!

Iako je naizgled sve savršeno. Iako sam naizgled najsretniji čovjek na svijetu. Iako sam naizgled cijelo vrijeme nasmijana i pozitivna.. Iako sam naizgled samo mala Chuchy.. Iako sam naizgled samo mali smjehuljko.. Stvarnost je totalno drugačija. Ponekad mislim da se ruši sve za što sam se borila godinama. Katkad mislim da mi ništa ne ide od ruke. Nije da je meni loše ili tako nešto, stvarno se trudim uživati i zaboraviti prošlost. No svatko tko se ikad probao baviti s tim i izbrisati prošlost i godine patnje, zna kolko je to težak posao. Netko tko me ne poznaje može misliti kako se ja samo smijem i da drugo ni ne znam, no onaj tko me poznaje zna tko sam i što sam i na što sam sve spremna za ljude koji su mi na bilo koji način dragi. I zato sam jedno shvatila. Danas život više nije ono što je bio. Danas se neke stavri ne zaboravljaju. Mogu se možda malo samo potisnuti na dno srca ali ne i zaboraviti se. Takve nas stvari pate i na kraj svijeta, jednostavno nam ne daju mira. Mogu ja raditi i najgadnije ili najhrabrije stvari no to još ne znači da sam ja dobro. I ako se smijem nitko ne može znat dal u meni nešto plače. Dal je možda moje srce bolesno. Unatoč svemu moje je srce slabo i ranjivo. Boli ga svašta al ne dira. Ne dozvoljavam neke stvari. I ne želim da mi neko nameće svoja razmišljanja. Netko sam, Chuchy sam i niko više. To sam samo ja.. mala.. i ponekad poželim da sam "nevidljiva" a ponekad bih vrištala da dobijem ono što mi treba. Jedino što mi fali jest ljubav. Samo ljubav. Nečiji zagrljaj i nešto više. Svatko tko me zna, zna što mi to tolko treba i što bi me promijenilo iz temelja. Samo ljubav je ono što želim. I da nemam ništa, ali baš ništa, a imam ljubav, bila bih najsretnija na svijetu. Danas sam presretna jer se trudim i želim tako biti, no zamislite kakva bi to tek onda sreća bila. Ma bila bih nepokolebljiva ko i sad, no oči bi mi sjale..


... MALA GARAVA I NEUKROTIVA ...


Luda sam, mala sam,
uporna i neukrotiva...
Ko lav moram da se borim,
za sve što u životu želim da stvorim.

Samo netko tko mi ljubav da,
ukrotit će me jednog dana,
ovaj osmjeh zapečatit će mi lice,
i niko ga skidati neće.

Ne želim biti samo vrckasta,
al ne želim biti ni preozbiljna,
dala sam životu da mnome odiše,
i ne želim biti samo netko.

Ima ljudi koji me ozbiljnu vidjeli nisu,
no ima ljudi koji me poznaju,
i znaju da u maloj Chuchy nešto više
od pukog smijeha ima.

Teško me ukrotiti jer me
život naučio pameti.
Teško me ukrotiti jer život ovako lud,
previše mi je nanio boli a meni je
samo preostalo biti jaka.

Naučila sam o životu puno više od ostalih,
i zato ne volim da me se na išta prisiljava,
a kamoli da me se u nečem sputava.
Kad pretjeram nek mi se to slobodno kaže,
al nitko neće osmjeh da mi makne.

Ako je nekome smijeh znak neozbiljnosti,
žao mi je jer meni i mnogima nije.
Ako je nekome smijeh znak neozbiljnosti,
ne zna što on nekome ovakve prošlosti znači.

Savjest me ne peće,
jer nikome zla nisam nanijela.
Savjest me ne peće,
jer sam i najvećim neprijateljima
uvijek pomogla.

Živim život hrabro,
borim se na svakom koraku,
što sama sa sobom,
što s bilo kim drugim..

Neukrotiva sam izvana,
unutra previše osjećajna,
neukrotiva sam jer je previše boljelo,
al u meni je ljubav ogromna.

Ljudi nek o meni sude kako žele,
važno mi je samo mišljenje onih koje volim.
Kome nije drago da sam takva kakva jesam,
i zaboli me k.... za sve koji me ne vole,
i kojima smeta što samo želim biti sretna,
nasmijana i voljena.

Mislim nije da imam nešto protiv toga da se netko promijeni, naravno kad je to nešto pozitivno. Al kad ti se neko javlja primjerice samo kad nešto treba a inače ni ne priča s tobom, ili kad glumi da ti je prijatelj a to zapravo nija - e to mrzim. Ne podnosim takve stvari. Pa čovječe budi ono što jesi, ne kopiraj druge i gledaj sebe. Ne kužim kako s nekim možeš biti tako ok a onda odjednom ko da je prošlo milijardu godina, ko da si nikad niste bili dobri. Jest da su čudni putevi Božji, no još su čudniji oni ljudski. Kakvih sve ljudi na ovom svijetu ima, da je žalosno uopće se okretat za njima. Žalosno je što ljudi često toga nisu ni svijesni. Znam da ima svakakvih stvorenja, svakakvih čudaka koji hodaju svijetom, pa i ja sam jedan od njih. I ja sam neko ko "smeta" svijetu no unatoč svim mojim manama znam neke stvari iako se čini da nije tako. Svjesna sam današnjeg zla i unatoč svim gadostima koje sam prošla, još me uvijek bole neke stvari. Boli me srce, boli i boli a sve bih dala da ga mogu iščupat u takvim trenucima. No kako život ide dalje idem i ja, bježim od nekih stvari i ne želim se zaustavljati. Svima dam priliku i nikoga ne osuđujem na temelju onoga što samo vidim ili čujem. Uvijek si dozvolim jedno, a to je upoznati nekoga i tek nakon nešto vremena suditi o njemu. Al me boli kad nakon što nešto vremena prođe, ode i taj neko. Što se ljudima mota po glavi, zar nisi svjesni najvažnijih stvari u životu? Kako se neko odjednom može tolko promijeniti??? Meni se čini da se taj neko nije promijenio nego je cijelo vrijeme glumio, to je ono pravo. No više se jednostavno ne mislim zamarati takvim ljudima. Kamo bi inače moj svijet otišao.. sve bi propalo i ja s njim. Dosta mi je toga da se svi ponašaju kako im drago, a čim se ja zajebavam Bože pomogni.. hehe.. Mislim ono, bolje se zajebavati nego biti ko Djevica Marija i ne proživjeti ništa u životu. Ja sam za razliku od mnogih vidjela i doživjela sve i svašta i unatoč svemu lošem što sam prošla ne žalim ni za jednom jedinom minutom i ni za jednim jedinim svojim postupkom. Pa kome se ne sviđa, ko ga jebe.. je da nije lijepo ovo kaj sam rekla, al mi je jednostavno svega dosta. Dosta mi je života i pokvarenjaka koji slobodno hodaju ulicama. Dosta mi je pa kome se moje mišljenje ne sviđa, doista, jebe mi se živo.. I sad nek neko kaže da ne smijem misliti tako.. opet ću mu reć ono.. ko ga j... ovo je slobodna zemlja i ja mogu uživat kako hoću !!!!!

... Crno opet pobijedilo ...


Crno se izdiglo,
plavo pobijedilo. Crna je boja,
njegovih okica, al ne i hladnoća njegova pogleda.
Crno je ono što njegovu pojavu krasi.

Osmijeh od uha do uha,
usne meke, s okusom šampanjca.
Lice nepopravljivo, naprosto prekrasno.
Kosica, kratka, crna, pikasta.

Zamislite tu sliku, zamislite taj glas.
Glas neodoljiv i privlačan.
Na prvi pogled zatvoren i tih,
na drugi i svaki sljedeći poseban i prekrasan.

Svaka je hvala suvišna,
jer on je "savršen".
S tim očima, glasom i osmjehom rušit će brda i doline.
Osvojiti svijet i srušiti sve moje snove.

Da mi je pametna glavica njegova,
da mi je tog zamamnog pogleda svjetlećih okica.
Da mi je njega, da mi ga je grliti
i slobodno voljeti.

Da mi je na glas vikati što mi se po glavi skiće.
Da mi je na sva zvona odati tajne srca suviše ludoga.





"On" ili "on" ???


Do prije nekoliko dana,
ostajala sam bez daha - zbog NJEGA.
Od prije nešto malo vremena,
ostajem bez daha ne više zbog NJEGA nego zbog NjeGa.

Bojim se bojim,
mislim da opet uzalud počinjem da "volim".
Zaboravljam ga, ko najboljeg kompadrea volim,
u moje misli netko se novi ušuljao i ne izlazi.

Samo simpatije, lijepe oči,
osmijeh ko u anđela.
Tako je bilo i s njim, a sad će me sjebat i on.
I najmanja naklonost raste,
a bojim se da se previše ne rasplamsa,
i da će na kraju opet jednako boljeti.

Pitam se samo zašto je bilo toliko lako?!?
Možda jer sam se već davno pomirila s tim da nemam šanse.
No pitam se i hoće li opet biti tako teško?!?
Il' još teže, jadnije i bolnije? Gorko, vruće, vatreno.

Tako mlada, puna nada.
Tako mlada, tako mala, iskrena i po milijunti put razočarana.
Tako mlada, tako lumena,
ma kud ju taj svijet vodi?!?
U raj ili pakao ?!?!?

No važno je jedno: sreća.
Sreća koja prati to bucmasto lice.
Važno je da sam krenula u nove pobjede,
unatoč svakom strahu, buhi ili samo nečijoj muhi.
Iako znam da ni kod ovog neću imat šanse,
sad sam sretna i živim za trenutak kad ću ga vidjeti
i njegov glas čuti.